Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
("Sl. novine FBiH", br. 35/2005, 41/2005 - ispr., 31/2014 i 32/2019 - odluka US)
PRVI DIO
Član 1
Ovim Zakonom uređuju se: porodica, brak i pravni odnosi u braku, odnosi roditelja i djece, usvojenje, starateljstvo, pravni učinci vanbračne zajednice žene i muškarca, prava i dužnosti članova porodice u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), te postupci nadležnih organa u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima i starateljstvom.
Član 2
(1) Porodica, u smislu ovog Zakona, jeste životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika, srodnika po tazbini, usvojilaca i usvojenika i osoba iz vanbračne zajednice ako žive u zajedničkom domaćinstvu.
(2) Uređenje odnosa u porodici zasniva se na:
Član 3
Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.
Član 4
(1) U porodici je zabranjeno nasilničko ponašanje bračnog partnera i bilo kojeg drugog člana porodice.
(2) Pod nasilničkim ponašanjem podrazumijeva se svako narušavanje fizičkog ili psihičkog integriteta u smislu člana 4. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini.
Član 5
(1) Za pružanje stručne pomoći i zaštite prava i interesa djeteta i ostalih članova porodice, za rješavanje sporova između članova porodice, kao i u svim slučajevima poremećenih porodičnih odnosa nadležan je centar za socijalni rad kao organ starateljstva, sud i osoba ovlašćena za posredovanje.
(2) U kantonima i općinama u kojima nije osnovan centar za socijalni rad poslove iz stava 1. ovog člana i druge poslove starateljstva određene ovim Zakonom vrši općinska služba kojoj je povjereno vršenje tih poslova.
(3) U slučaju da se osim povrede prava radi i o kršenju ljudskih prava i osnovnih sloboda članova porodice i posebno najboljih interesa djeteta, pravna i fizička lica iz stava 1. ovog člana prijavit će to Instituciji ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine i zatražiti njeno učešće u postupku ukoliko se kršenje uobičajenom procedurom ne može riješiti.
(4) Pravna i fizička lica iz stava 1. ovog člana dužna su međusobno sarađivati.
DRUGI DIO
Član 6
Brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca.
Član 7
(1) Brak sklapaju saglasnom izjavom žena i muškarac pred matičarom.
(2) Matičar je državni službenik.
(3) Bračni partneri mogu nakon sklopljenog braka pred matičarom sklopiti brak i pred vjerskim službenikom.
Član 8
(1) Za postojanje braka potrebno je:
(2) Ako pri sklapanju braka nije bio ispunjen neki od uvjeta iz stava 1. ovog člana, ne nastaju pravni učinci braka.
Član 9
Pravo na tužbu za utvrđivanje da li brak postoji ili ne postoji pripada svakoj osobi koja za to ima pravni interes, kao i organu starateljstva.
Član 10
Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.
Član 11
(1) Brak ne može sklopiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za rasuđivanje.
(2) Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je nesposobna za rasuđivanje ako utvrdi da je ona sposobna shvatiti značenje braka i obaveza koje iz njega proizlaze, te da je brak očito u njenom interesu.
Član 12
(1) Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u ravnoj i pobočnoj liniji do četvrtog stepena uključivo.
(2) Odredba iz stava 1. ovog člana primjenjuje se i na odnos nastao potpunim usvojenjem.
Član 13
Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik u slučaju nepotpunog usvojenja.
Član 14
(1) Brak se ne može sklopiti između: svekra i snahe, zeta i tašte, očuha i pastorke i maćehe i pastorka, bez obzira na to da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo.
(2) Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka srodnicima iz stava 1. ovog člana ako utvrdi da postoje opravdani razlozi.
Član 15
(1) Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina života.
(2) Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je navršila 16 godina života ako utvrdi da postoje opravdani razlozi da je ta osoba tjelesno i duševno sposobna za vršenje prava i dužnosti koje proizlaze iz braka i da je brak u njenom interesu.
Član 16
(1) Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobnosti drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini.
(2) Zabluda o osobnosti bračnog partnera postoji kad je bračni partner mislio da sklapa brak sa jednom osobom, a sklopio ga je sa drugom osobom.
(3) Zabluda o bitnoj osobini bračnog partnera postoji kad se radi o osobini, odnosno okolnosti koja bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem i ranije osude zbog krivičnog djela učinjenog protiv dostojanstva osobe i morala.
Član 17
(1) Osobe koje namjeravaju sklopiti brak osobno podnose prijavu matičaru u općini u kojoj žele sklopiti brak.
(2) Uz prijavu iz stava 1. ovog člana prilažu se izvodi iz matične knjige rođenih, a kada je to potrebno i druge isprave.
Član 18
(1) Matičar će, na osnovu izjava osoba koje žele stupiti u brak, a prema potrebi i na drugi način, provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka.
(2) Ako utvrdi da nije ispunjen jedan od uvjeta iz stava 1. ovog člana, matičar će usmeno saopćiti osobama koje žele sklopiti brak da ga ne mogu sklopiti i o tome sačiniti službenu zabilješku.
(3) Osobe koje žele sklopiti brak mogu u roku od osam dana od dana saopćenja iz stava 2. ovog člana podnijeti zahtjev općinskoj službi nadležnoj za poslove opće uprave, koja je dužna zahtjev odmah razmotriti i donijeti rješenje.
Član 19
(1) Matičar u dogovoru sa budućim bračnim partnerima određuje rok za sklapanje braka, koji ne može biti kraći od 30 dana od dana prijavljivanja.
(2) Izuzetno, kada za to postoje opravdani razlozi, matičar može odobriti sklapanje braka prije isteka roka iz stava 1. ovog člana.
Član 20
(1) Matičar će preporučiti budućim bračnim partnerima da se, do dana sklapanja braka, uzajamno obavijeste o stanju zdravlja, da posjete porodično savjetovalište i upoznaju se sa stručnim mišljenjem i uvjetima za razvoj skladnih bračnih i porodičnih odnosa, kao i da posjete ustanove u oblasti zdravstva radi upoznavanja sa mogućnostima i prednostima planiranja porodice.
(2) Matičar će buduće bračne partnere upoznati sa mogućnošću uređenja imovinskih odnosa iz člana 258. ovog Zakona.
(3) Matičar će buduće bračne partnere upoznati sa mogućnošću sporazumijevanja o prezimenu iz člana 31. ovog Zakona i uzet će njihove izjave o prezimenu.
Član 21
Ako na dan određen za sklapanje braka ne dođu jedan ili oba buduća bračna partnera, a izostanak ne opravdaju, smatrat će se da je prijava namjere za sklapanje braka povučena.
Član 22
(1) Sklapanje braka vrši se na svečan način u posebno određenoj općinskoj prostoriji.
(2) Na zahtjev budućih bračnih partnera matičar može odobriti da se brak sklopi na drugom mjestu, ukoliko za to postoje opravdani razlozi.
(3) Sklapanje braka može se odobriti izvan prostorije iz stava 1. ovog člana i ako ne postoje opravdani razlozi, u kom slučaju budući bračni partneri dužni su platiti naknadu, čiju će visinu odrediti nadležni općinski organ uprave.
Član 23
Brak sklapaju bračni partneri u prisustvu matičara i dva svjedoka.
Član 24
(1) U naročito opravdanim slučajevima, nadležni općinski organ uprave može rješenjem dozvoliti da se brak sklopi ako je prisutan samo jedan budući bračni partner i punomoćnik drugog.
(2) U punomoći, koja mora biti ovjerena od suda ili notara, moraju biti tačno navedeni osobni podaci davaoca punomoći, punomoćnika i osobe sa kojom davalac punomoći želi sklopiti brak i datum izdavanja punomoći.
(3) Punomoć iz stava 2. ovog člana važi 60 dana od dana ovjeravanja.
Član 25
Svjedok pri sklapanju braka može biti svaka punoljetna osoba koja ima poslovnu sposobnost.
Član 26
Sklapanje braka počinje izvještajem matičara da su prisutni budući bračni partneri i da je na osnovu njihovih izjava, izjava svjedoka i isprava utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka.
Član 27
(1) Nakon što utvrdi da na njegov izvještaj nema prigovora, matičar će upoznati buduće bračne partnere sa njihovim pravima i dužnostima i značajem braka.
(2) Matičar će poslije toga upitati pojedinačno svakog od budućih bračnih partnera da li pristaje da međusobno sklope brak.
Član 28
(1) Brak je sklopljen kada budući bračni partneri izjave svoj pristanak.
(2) Nakon pristanka matičar objavljuje da je brak sklopljen.
(3) Matičar upisuje u matičnu knjigu vjenčanih sklopljeni brak i izjave o prezimenu uzete u skladu sa stavom 3. član 20. ovog Zakona.
(4) Nakon što se bračni partneri, svjedoci i matičar potpišu u matičnu knjigu vjenčanih, matičar bračnim partnerima odmah izdaje izvod iz matične knjige vjenčanih.
Član 29
Bračni partneri koji žele nakon sklopljenog braka pred matičarom sklopiti brak i pred vjerskim službenikom, dužni su mu predati izvod iz matične knjige vjenčanih.
Član 30
(1) Bračni partneri ravnopravni su u braku.
(2) Bračni partneri dužni su jedan drugome biti vjerni, uzajamno se poštovati i pomagati.
(3) Bračni partneri sporazumno određuju mjesto stanovanja.
(4) Bračni partneri sporazumno i ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i obavljanju poslova u bračnoj, odnosno porodičnoj zajednici.
Član 31
Budući bračni partneri mogu se sporazumjeti da će nakon sklapanja braka:
Član 32
(1) Brak prestaje smrću bračnog partnera, proglašenjem nestalog bračnog partnera umrlim, poništenjem i razvodom braka.
(2) Ako je nestali bračni partner proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je u pravomoćnoj odluci suda utvrđen kao dan njegove smrti.
(3) Brak prestaje poništenjem i razvodom kada presuda suda o poništenju, odnosno razvodu braka postane pravomoćna.
Član 33
(1) U slučaju poništenja ili razvoda braka svaki od bračnih partnera može zadržati prezime koje je imao u vrijeme prestanka braka.
(2) Za zadržavanje prezimena u slučaju poništenja braka nužan je pristanak bračnog partnera koji nije odgovoran za poništenje.
Član 34
Brak će se poništiti ako se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije postojao jedan od uvjeta za punovažnost braka predviđenih u čl. od 10. do 16. ovog Zakona.
Član 35
Brak će se poništiti ako nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života.
Član 36
(1) Pravo na tužbu za poništenje braka iz razloga navedenih u čl. 10. i 35. ovog Zakona pripada bračnim partnerima, svakoj osobi koja ima pravni interes da brak bude poništen i organu starateljstva.
(2) Sud neće poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera, ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave.
Član 37
(1) Pravo na tužbu za poništenje braka za vrijeme dok traje razlog iz člana 11. ovog Zakona pripada bračnim partnerima i organu starateljstva.
(2) Nakon prestanka razloga iz člana 11. ovog Zakona pravo na tužbu za poništenje braka pripada samo bračnom partneru kojem je vraćena poslovna sposobnost, odnosno koji je bio nesposoban za rasuđivanje.
(3) Tužba iz stava 2. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od prestanka nesposobnosti za rasuđivanje, odnosno u roku od jedne godine od pravomoćnosti odluke o vraćanju poslovne sposobnosti.
Član 38
Pravo na tužbu za poništenje braka u slučajevima iz čl. 12. i 13. ovog Zakona pripada bračnim partnerima i organu starateljstva.
Član 39
(1) Pravo na tužbu za poništenje braka koji je bez dozvole suda sklopila osoba koja nije navršila 18 godina života pripada organu starateljstva, maloljetnom bračnom partneru i njegovim roditeljima.
(2) Sud može odbiti zahtjev za poništenje braka ako su u vrijeme sklapanja braka postojali ili su naknadno nastali opravdani razlozi zbog kojih je mogao dozvoliti sklapanje ovog braka prije punoljetnosti bračnog partnera.
(3) Brak se ne može poništiti nakon što je maloljetni bračni partner navršio 18 godina života, ali bračni partner koji je postao punoljetan može podnijeti tužbu za poništenje braka u roku od jedne godine od punoljetnosti.
Član 40
(1) Poništenje braka sklopljenog u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom može tražiti samo bračni partner koji je pod uticajem prijetnje sklopio brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana kada je opasnost od izvršenja prijetnje prestala, a bračni partneri su za to vrijeme živjeli zajedno.
(2) Poništenje braka sklopljenog u zabludi može tražiti samo bračni partner koji je u zabludi pristao na brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za zabludu, a bračni partneri su za to vrijeme živjeli zajedno.
(3) Poništenje braka zbog spoznaje o zaraznim bolestima može tražiti bračni drug kome su zatajene činjenice o zdravstvenom stanju drugog bračnog druga.
(4) Poništenje braka može pokrenuti bračni drug zbog teških i neizlječivih psihičkih poremećaja drugog bračnog druga.
(5) Poništenje braka može pokrenuti bračni drug protiv drugog bračnog druga koji je prešutio veće obaveze stečene prije braka iz člana 261. ovog Zakona.
Član 41
Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.
Član 42
Razvod braka može se zahtijevati tužbom ili zahtjevom za sporazumni razvod braka.
Član 43
(brisano)
Član 44
(1) Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka:
(2) Sud će odbiti zahtjev za sporazumni razvod braka ako sporazum koji se tiče djeteta nije u djetetovom interesu.
Član 45
(1) Prije pokretanja postupka za razvod braka bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, kao i za vrijeme trudnoće žene, dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkom i pravnom licu ovlaštenom za posredovanje.
(2) Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će uvjete koje mora ispuniti osoba iz stava 1. ovog člana. Izbor fizičkog i pravnog lica koje ispunjava uvjete izvršit će federalni ministar rada i socijalne politike na osnovu javnog poziva objavljenog u dnevnoj štampi. Popis izabranih lica dostavit će Federalnom ministarstvu pravde.
(3) Zahtjev za posredovanje mogu podnijeti i bračni partneri koji nemaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje.
(4) Bračni partner nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje ako je boravište drugog bračnog partnera nepoznato najmanje šest mjeseci i ako je bračnom partneru oduzeta poslovna sposobnost.
Član 46
(1) Zahtjev za posredovanje podnosi se ovlašćenoj osobi na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište, odnosno boravište, ili na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište.
(2) Izuzetno, bračni partneri mogu podnijeti zahtjev za posredovanje ovlašćenoj osobi izvan mjesta svoga prebivališta, odnosno boravišta.
Član 47
(1) Osoba ovlašćena za posredovanje dužna je u roku od osam dana od podnošenja zahtjeva pokrenuti postupak posredovanja i pozvati oba bračna partnera da osobno pristupe i učestvuju u ovom postupku.
(2) Punomoćnici ne mogu zastupati bračne partnere, niti mogu prisustvovati u postupku posredovanja.
Član 48
(1) U postupku posredovanja ovlašćena osoba nastojat će ukloniti uzroke koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere. Prema potrebi preporučit će im da se obrate savjetovalištima ili drugim ustanovama koje im mogu dati potreban savjet.
(2) Ovlašćena osoba upoznat će bračne partnere sa posljedicama razvoda braka, a posebno sa onim koje se odnose na djecu.
Član 49
(1) Ako se oba bračna partnera, uredno pozvana, ne odazovu na poziv da učestvuju u postupku posredovanja, a ne opravdaju svoj izostanak, postupak će se obustaviti.
(2) Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.
(3) Ako nakon obustave postupka iz stava 1. ovog člana bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud će taj podnesak odbaciti.
Član 50
(1) Ako se u postupku posredovanja bračni partneri ne izmire, ovlašćena osoba nastojat će da se oni sporazumiju o tome sa kim će živjeti njihovo maloljetno dijete ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje nakon punoljetstva, o njegovim osobnim odnosima sa roditeljem sa kojim neće živjeti, o njegovom izdržavanju i o ostalim sadržajima roditeljskog staranja.
(2) Ako bračni partneri ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, ili postignuti sporazum ne odgovara interesima djeteta, organ starateljstva će na zahtjev ovlašćene osobe ili po službenoj dužnosti odlučiti o pitanjima iz stava 1. ovog člana.
(3) Odluka iz stava 2. ovog člana važi do pravomoćnosti odluke o razvodu braka.
(4) Žalba protiv odluke iz stava 2. ovog člana ne odlaže njeno izvršenje.
Član 51
(1) O postupku posredovanja ovlašćena osoba sastavit će zapisnik.
(2) Ovlašćena osoba dužna je u roku od dva mjeseca okončati postupak posredovanja.
(3) U naročito opravdanim slučajevima rok iz stava 2. ovog člana može se produljiti za jedan mjesec.
(4) Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će osnovne elemente koje mora sadržavati stručno mišljenje u postupku posredovanja.
Član 52
Ako se tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka podnese prije okončanja postupka posredovanja, sud će taj podnesak odbaciti.
TREĆI DIO
III. ODNOSI RODITELJA I DJECE
Član 53
Djetetova majka je žena koja ga je rodila.
Član 54
(1) Ocem djeteta rođenog u braku ili periodu do 300 dana od prestanka braka smatra se muž majke djeteta.
(2) Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka 300 dana od prestanka njenog prethodnog braka, ocem će se smatrati muž majke iz kasnijeg braka.
Član 55
Ako se materinstvo ili očinstvo djeteta ne može utvrditi na način normiran u članu 53. i stavu 1. član 54. ovog Zakona, utvrđuju se priznanjem roditelja ili sudskom odlukom.
Član 56
(1) Materinstvo i očinstvo može se priznati pred matičarom, organom starateljstva, sudom ili notarom.
(2) Primjerak zapisnika o priznanju bez odlaganja se dostavlja matičaru nadležnom za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih.
(3) Materinstvo i očinstvo može se priznati i u testamentu.
Član 57
Materinstvo i očinstvo djeteta može priznati i maloljetna osoba koja je navršila 16 godina i osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost, ako su sposobne shvatiti značenje izjave o priznanju.
Član 58
Materinstvo i očinstvo može se priznati poslije smrti djeteta samo ako je dijete ostavilo potomstvo.
Član 59
Priznanje materinstva i očinstva je neopozivo.
Član 60
(1) Za upis priznanja materinstva u matičnu knjigu rođenih potrebna je prethodna saglasnost organa starateljstva nadležnog prema mjestu rođenja djeteta.
(2) Ako je dijete navršilo 14 godina i sposobno je shvatiti značenje priznanja, potreban je i njegov pristanak na priznanje materinstva. Izjavu o pristanku dijete daje pred organom starateljstva nadležnim prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta.
(3) Kad primi izjavu ili zapisnik o priznanju materinstva ili testament iz člana 56. ovog Zakona, matičar nadležan za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih odmah će zatražiti od organa starateljstva da u roku od 30 dana dostavi saglasnost, odnosno pristanak iz st. 1. i 2. ovog člana.
(4) Nakon što dobije saglasnost, odnosno pristanak iz st. 1. i 2. ovog člana, matičar će priznanje materinstva upisati u matičnu knjigu rođenih.
Član 61
(1) Očinstvo se može priznati i prije rođenja djeteta.
(2) Priznanje iz stava 1. ovog člana proizvodi pravno djejstvo ako se dijete rodi živo.
Član 62
(1) Za upis priznanja očinstva u matičnu knjigu rođenih potreban je pristanak majke djeteta.
(2) Ako je majka mlađa od 14 godina, ili nije živa, ili je proglašena umrlom, ili joj je oduzeta poslovna sposobnost, ili joj je boravište nepoznato najmanje tri mjeseca, saglasnost na priznanje očinstva daje organ starateljstva.
(3) Izjavu o pristanku iz stava 1. ovog člana majka može dati pred matičarom, organom starateljstva, sudom ili notarom.
Član 63
(1) Ako je dijete navršilo 14 godina i sposobno je shvatiti značenje priznanja, potreban je i njegov pristanak na priznanje očinstva. Izjavu o pristanku dijete daje pred organom starateljstva nadležnim prema mjestu svog prebivališta, odnosno boravišta.
(2) Ako je dijete mlađe od 14 godina ili je starije od 14 godina, ali nije sposobno shvatiti značenje priznanja, a majka iz razloga navedenih u članu 62. stav 2. ovog Zakona ne može dati pristanak, saglasnost na priznanje očinstva daje organ starateljstva.
Član 64
(1) Kada primi izjavu ili zapisnik o priznanju očinstva ili testament uz koje nije priložena izjava majke o pristanku na priznanje očinstva, matičar nadležan za upis rođenja djeteta odmah će pozvati majku da u roku od 15 dana da ovu izjavu.
(2) Ako je za priznanje potreban pristanak djeteta, odnosno saglasnost organa starateljstva, matičar će od nadležnog organa starateljstva odmah zatražiti da u roku od 15 dana dostavi izjavu o pristanku djeteta, odnosno saglasnost organa starateljstva.
Član 65
(1) Osobu koja je priznala materinstvo ili očinstvo matičar će obavijestiti je li dobiven pristanak, odnosno saglasnost iz čl. 60., 62. i 63. ovog Zakona.
(2) Ako pristanak, odnosno saglasnost iz stava 1. ovog člana nisu dati u predviđenom roku, osoba koja je priznala materinstvo ili očinstvo može pokrenuti sudski postupak za utvrđivanje materinstva ili očinstva u roku određenom u članu 74., odnosno u stavu 2. člana 76. ovog Zakona.
Član 66
(1) Ako je dijete upisano u matičnu knjigu rođenih bez podataka o ocu, matičar će pozvati majku djeteta, upoznati je sa pravom djeteta da zna ko mu je otac i upozoriti je na obavezu da, radi dobrobiti djeteta, označi osobu koju smatra ocem djeteta.
(2) O upisu djeteta bez podataka o ocu matičar će odmah obavijestiti organ starateljstva nadležan prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta majke.
(3) Majka može pred matičarom dati izjavu o tome koga smatra ocem djeteta.
Član 67
(1) Ako je majka dala izjavu iz stava 3. član 66. ovog Zakona, matičar će organu starateljstva odmah dostaviti primjerak zapisnika sa ovom izjavom.
(2) Ako majka nije dala izjavu iz stava 3. član 66. ovog Zakona, organ starateljstva će u roku od 30 dana od prijema obavještenja iz stava 2. član 66. ovog Zakona pozvati majku da izjavi koga smatra ocem djeteta. Organ starateljstva će upozoriti majku na obavezu da, radi dobrobiti djeteta, označi osobu koju smatra ocem djeteta.
Član 68
Izjava majke pred matičarom ili pred organom starateljstva o tome koga smatra ocem djeteta smatra se njenim pristankom na priznanje očinstva.
Član 69
(1) Kada primi zapisnik sa izjavom majke iz stava 3. član 66. ovog Zakona, odnosno izjavu majke iz člana 68. ovog Zakona, organ starateljstva će u roku od 15 dana pozvati označenu osobu.
(2) Ako se pozvana osoba odazove, organ starateljstva upoznat će je sa izjavom majke iz stava 1. ovog člana i sa zakonskim odredbama o utvrđivanju očinstva.
Član 70
(1) Ako pozvana osoba prizna očinstvo, organ starateljstva primjerak zapisnika o izjavi majke o tome koga smatra ocem djeteta i primjerak zapisnika o priznanju očinstva odmah će dostaviti matičaru radi upisa očinstva u matičnu knjigu rođenih.
(2) O izjavi o priznanju očinstva organ starateljstva obavijestit će majku djeteta.
Član 71
Ako pozvana osoba u roku od 30 dana od dana dostavljanja poziva izjavi da nije otac djeteta ili ne da nikakvu izjavu, organ starateljstva će o tome odmah obavijestiti majku i upoznati je sa zakonskim odredbama o utvrđivanju očinstva sudskom odlukom.
Član 72
(1) Dijete može podići tužbu radi utvrđivanja materinstva i očinstva.
(2) Ako je dijete maloljetno ili mu je oduzeta poslovna sposobnost, u njegovo ime tužbu radi utvrđivanja materinstva može podnijeti staratelj, uz saglasnost organa starateljstva, a tužbu radi utvrđivanja očinstva može podnijeti njegova majka ako ostvaruje roditeljsko staranje, odnosno njegov staratelj, uz saglasnost organa starateljstva.
(3) Maloljetno dijete može podnijeti tužbu iz stava 1. ovog člana ako je steklo poslovnu sposobnost prije punoljetstva.
Član 73
Žena koja sebe smatra majkom djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva u roku od jedne godine od prijema obavijesti o tome da nije pribavljena saglasnost organa starateljstva, odnosno pristanak djeteta iz člana 60. ovog Zakona, a najkasnije do navršene 18. godine života djeteta.
Član 74
Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva u roku od šest mjeseci od dana saznanja za rođenje djeteta, a najkasnije do navršene 18. godine života djeteta.
Član 75
(1) Organ starateljstva može podnijeti tužbu radi utvrđivanja materinstva i očinstva.
(2) Organ starateljstva može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva ako majka ne pokreće postupak za utvrđivanje očinstva.
(3) Tužba iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do navršene 18. godine života djeteta.
Član 76
(1) Majka djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva do navršene 18. godine života djeteta.
(2) Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva u roku od jedne godine od prijema obavještenja o tome da nije dobiven pristanak majke i djeteta, odnosno saglasnost organa starateljstva iz čl. 62. i 63. ovog Zakona, a najkasnije do navršene 18. godine života djeteta.
Član 77
(1) Poslije smrti osobe za koju se tvrdi da je majka odnosno otac djeteta, tužba radi utvrđivanja materinstva ili očinstva podnosi se protiv njenih nasljednika.
(2) Tužba iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od smrti osobe za koju se tvrdi da je majka, odnosno otac djeteta, odnosno šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju.
Član 78
Tužba radi utvrđivanja materinstva ili očinstva može se podnijeti i poslije smrti djeteta ako je ono ostavilo potomstvo.
Član 79
(1) Dijete može osporavati materinstvo ili očinstvo osobi koja je u matične knjige rođenih upisana kao njegov roditelj.
(2) Tužbu iz stava 1. ovog člana dijete može podnijeti do navršene 25. godine života.
(3) U ime djeteta koje je maloljetno ili nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsko staranje nakon punoljetstva, tužbu iz stava 1. ovog člana podnosi poseban staratelj postavljen za tu parnicu.
(4) U ime punoljetnog djeteta kojem je oduzeta poslovna sposobnost, tužbu iz stava 1. ovog člana podnijet će njegov staratelj, uz prethodno odobrenje organa starateljstva.
Član 80
(1) Žena koja je u matične knjige rođenih upisana kao majka djeteta može osporavati svoje materinstvo.
(2) Tužbu iz stava 1. ovog člana žena može podnijeti u roku od šest mjeseci od saznanja za činjenicu koja isključuje njeno materinstvo, a najkasnije do navršene 10. godine života djeteta.
(3) Žena koja sebe smatra majkom djeteta može osporavati materinstvo ženi koja je u matične knjige rođenih upisana kao majka ako istovremeno traži da se utvrdi njeno materinstvo.
(4) Tužbu iz stava 3. ovog člana žena može podnijeti u roku od šest mjeseci od saznanja da je ona majka djeteta, a najkasnije do navršene 10. godine života djeteta.
(5) Ako je ženi oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja materinstva iz st. 2. i 4. ovog člana može podnijeti njezin staratelj, uz odobrenje organa starateljstva.
Član 81
Pravomoćnom odlukom o osporavanju materinstva osporenim se smatra i očinstvo muža majke, odnosno muškarca čije je očinstvo utvrđeno priznanjem.
Član 82
(1) Muž majke može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka, ako smatra da mu nije otac.
(2) Ako je mužu oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja očinstva iz stava 1. ovog člana može podnijeti njegov staratelj, uz odobrenje organa starateljstva.
(3) Tužba iz st. 1. i 2. ovog člana može se podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za činjenicu koja dovodi u sumnju očinstvo.
Član 83
(1) Majka može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka.
(2) Ako je majci oduzeta poslovna sposobnost, tužbu radi osporavanja očinstva može podnijeti njen staratelj, uz odobrenje organa starateljstva.
(3) Tužba iz st. 1. i 2. ovog člana može se podnijeti u roku od šest mjeseci od rođenja djeteta.
Član 84
(1) Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka, može osporavati očinstvo mužu majke djeteta ako je živio u zajednici sa majkom djeteta u vrijeme začeća djeteta, ili je zajednicu života sa njom zasnovao prije rođenja djeteta, pod uvjetom da istom tužbom traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
(2) Tužbu radi osporavanja očinstva iz stava 1. ovog člana može podnijeti u roku od jedne godine od dana rođenja djeteta.
Član 85
(1) Muškarac koji je priznao očinstvo, a kasnije saznao za činjenicu koja isključuje njegovo očinstvo, može podnijeti tužbu za osporavanje svog očinstva.
(2) Tužbu iz stava 1. ovog člana muškarac može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za činjenicu koja isključuje njegovo očinstvo.
Član 86
Ako osoba koja je podnijela tužbu za osporavanje materinstva, odnosno očinstva umre, osobe koje imaju pravni interes mogu nastaviti postupak u roku od jedne godine od njene smrti, odnosno šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju.
Član 87
(1) Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta može tužbom osporavati očinstvo muškarcu koji je to dijete priznao za svoje ako istovremeno traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
(2) Tužba iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od godinu dana od upisa priznanja očinstva u matičnu knjigu rođenih.
Član 88
(1) Nije dozvoljeno osporavanje materinstva i očinstva utvrđenog sudskom odlukom.
(2) Nije dozvoljeno osporavanje materinstva i očinstva poslije smrti djeteta.
Član 89
Nije dozvoljeno u sudskom postupku utvrđivati ili osporavati materinstvo i očinstvo djeteta koje je začeto u postupku medicinski pomognute oplodnje.
Član 90
(1) Izuzetno, žena koja je rodila dijete začeto iz jajne ćelije druge žene može osporavati svoje materinstvo ako je u postupku medicinski pomognute oplodnje dijete začeto bez njene pisane saglasnosti.
(2) Muž majke može osporavati očinstvo djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka ako je u postupku medicinski pomognute oplodnje dijete začeto sjemenom drugog muškarca, bez pisane saglasnosti muža.
(3) Tužba radi osporavanja materinstva, odnosno očinstva, može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za začeće djeteta na način iz st. 1., 2. i 3. ovog člana, a najkasnije do navršene 10. godine života djeteta.
Član 91
(1) Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.
(2) Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno.
Član 92
(1) Dijete ima pravo znati da je usvojeno.
(2) Usvojioci su dužni upoznati dijete da je usvojeno najkasnije do njegove sedme godine života, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako je usvojeno starije dijete.
Član 93
(1) Usvojenje se može zasnovati samo ako je u interesu usvojenika.
(2) Ne može se usvojiti srodnik po krvi u pravoj liniji, ni brat, ni sestra.
(3) Staratelj ne može usvojiti svog štićenika dok ga organ starateljstva ne razriješi dužnosti staratelja.
Član 94
(1) Ne može se usvojiti dijete prije isteka tri mjeseca od njegovog rođenja.
(2) Ne može se usvojiti dijete maloljetnih roditelja. Izuzetno, ovo se dijete može usvojiti po isteku jedne godine od njegovog rođenja ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja, odnosno drugih bližih srodnika.
(3) Dijete čiji su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po isteku tri mjeseca od njegovog napuštanja.
Član 95
(1) Usvojilac može biti državljanin Bosne i Hercegovine.
(2) Usvojilac može biti i strani državljanin, ako je usvojenje u najboljem interesu djeteta i ako dijete ne može biti usvojeno u Bosni i Hercegovini.
(3) Usvojenje iz stava 2. ovog člana ne može se zasnovati bez prethodnog odobrenja federalnog organa nadležnog za poslove socijalne zaštite.
Član 96
(1) Usvojilac može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina.
(2) Usvojioci koji zajednički usvajaju isto dijete mogu ga usvojiti i ako samo jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana.
(3) Ako postoje osobno opravdani razlozi, usvojilac može biti i osoba starija od 45 godina, ali dobna razlika između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od 45 godina.
(4) Ako usvojioci usvajaju sestre i braću ili sestre i braću po majci ili ocu, usvojiti mogu i ako jedan od njih ispunjava uvjete iz stava 1. ovog člana samo u odnosu na jedno dijete.
Član 97
(1) Usvojiti ne može osoba:
(2) Usvojiti ne može ni osoba kod čijeg bračnog partnera postoji jedna od okolnosti iz stava 1. ovog člana.
Član 98
(1) Za usvojenje je potreban pristanak oba roditelja ili jedinog roditelja djeteta, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(2) Pristanak roditelja mora biti izričit u odnosu na vrstu usvojenja.
Član 99
Za usvojenje nije potreban pristanak roditelja usvojenika:
Član 100
(1) Za usvojenje djeteta pod starateljstvom potreban je pristanak staratelja, osim ako pristanak daje maloljetni roditelj.
(2) Ako je staratelj osoba zaposlena u organu starateljstva, pristanak za usvojenje daje staratelj za poseban slučaj.
Član 101
Potpuno se može usvojiti dijete do 10. godine života.
Član 102
(1) Potpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, te maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.
(2) Vanbračni partneri koji žive najmanje pet godina u vanbračnoj zajednici mogu potpuno usvojiti dijete.
Član 103
(1) Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18. godine života.
(2) Za usvojenje djeteta starijeg od 10 godina i sposobnog da shvati značenje usvojenja potreban je njegov pristanak.
Član 104
(1) Nepotpuno mogu usvojiti dijete bračni partneri zajednički, jedan bračni partner uz pristanak drugog i maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.
(2) Osoba koja nije u braku i vanbračni partneri koji žive u vanbračnoj zajednici koja traje najmanje pet godina, mogu nepotpuno usvojiti dijete ako za to postoje naročito opravdani razlozi.
Član 105
(1) Za vođenje postupka zasnivanja usvojenja nadležan je organ starateljstva mjesta prebivališta, odnosno boravišta djeteta, ako se njegovo prebivalište ne može utvrditi.
(2) Osoba koja želi usvojiti dijete podnosi zahtjev organu starateljstva.
(3) U postupku zasnivanja usvojenja djeteta isključena je javnost.
Član 106
(1) Organ starateljstva na osnovu priloženih, odnosno po službenoj dužnosti pribavljenih dokaza utvrđuje da li su ispunjeni uvjeti za zasnivanje usvojenja djeteta propisani ovim Zakonom.
(2) Organ starateljstva po službenoj dužnosti pribavlja mišljenje o podobnosti osobe koja želi usvojiti dijete od organa starateljstva njenog prebivališta, kao i od porodičnog savjetovališta i drugih odgovarajućih organizacija i stručnjaka (socijalni radnik, psiholog, ljekar, pedagog i dr.).
(3) Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će metode utvrđivanja podobnosti za usvojenje i način izrade mišljenja o podobnosti.
Član 107
(1) U postupku zasnivanja usvojenja roditelj djeteta, bračni partner osobe koja namjerava usvojiti dijete i dijete daju svoj pristanak za usvojenje pred organom starateljstva koji vodi postupak ili organom starateljstva svog prebivališta, odnosno boravišta, ako se prebivalište ne može utvrditi.
(2) Ako je pristanak dat pred organom koji ne vodi postupak zasnivanja usvojenja, ovaj organ ovjereni zapisnik odmah će dostaviti organu koji vodi postupak.
(3) Dijete svoj pristanak na usvojenje daje bez prisustva roditelja i osoba koje ga žele usvojiti.
Član 108
(1) Roditelj svoj pristanak na usvojenje može dati i prije pokretanja postupka zasnivanja usvojenja, ali tek kad dijete navrši tri mjeseca života.
(2) Organ starateljstva upoznat će roditelja sa pravnim posljedicama njegovog pristanka i usvojenja prije nego on da pristanak na usvojenje.
(3) Pristanak se daje na zapisnik, a ovjereni prijepis zapisnika uručuje se roditelju.
(4) Roditelj može odustati od pristanka na usvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika iz stava 3. ovog člana.
(5) Roditelj čiji pristanak na usvojenje djeteta nije potreban, kao i roditelj koji je pristao da dijete usvoje njemu nepoznati usvojioci, nije stranka u postupku.
Član 109
(1) U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upozorit će usvojioce na obavezu iz stava 2. član 92. ovog Zakona.
(2) U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upoznat će roditelje djeteta, usvojioce i dijete starije od 10 godina sa pravnim posljedicama usvojenja.
Član 110
(1) Prije donošenja rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva će bez naknade smjestit dijete u porodicu budućih usvojilaca na period od šest mjeseci.
(2) Za vrijeme trajanja smještaja iz stava 1. ovog člana dijete će biti pod osobnim nadzorom organa starateljstva kako bi se utvrdilo da li je usvojenje u njegovom najboljem interesu.
Član 111
(1) U izreci rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva navodi: ime i prezime, datum i mjesto rođenja i državljanstvo usvojenika, ime i prezime jednog roditelja, matični broj i državljanstvo usvojioca, vrstu usvojenja i novo ime i prezime usvojenika.
(2) Protiv rješenja o zasnivanju usvojenja stranka može podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana prijema rješenja.
(3) Usvojenje je zasnovano kad rješenje o zasnivanju usvojenja postane pravomoćno.
(4) Organ starateljstva dužan je pravomoćno rješenje o zasnivanju usvojenja odmah dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.
(5) Matičar će upisati u matičnu knjigu rođenih podatke iz stava 1. ovog člana.
(6) Federalni ministar pravde u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisat će način upisa u matičnu knjigu rođenih.
Član 112
(1) Organ starateljstva vodi spise predmeta i zapisnik o usvojenju, te evidenciju i dokumentaciju o usvojenoj djeci.
(2) Podaci o usvojenju službena su tajna.
(3) Uvid u spise predmeta o usvojenju dopustit će se punoljetnom usvojeniku, usvojiocu i roditelju djeteta koji je dao pristanak za usvojenje u skladu sa članom 98. ovog Zakona.
(4) Organ starateljstva dopustit će uvid u spise predmeta maloljetnom usvojeniku ukoliko utvrdi da je to u njegovom interesu.
(5) Federalni ministar rada i socijalne politike u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona propisati će način vođenja zapisnika i spisa predmeta o usvojenju, te način vođenja evidencije i dokumentacije o usvojenoj djeci.
Član 113
(1) Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih sronika, sa jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu.
(2) U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika.
Član 114
Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete usvoji maćeha ili očuh.
Član 115
(1) Usvojioci sporazumno određuju ime usvojeniku.
(2) Usvojenik dobiva zajedničko prezime usvojioca. Ako usvojioci nemaju zajedničko prezime, sporazumno će odrediti prezime usvojenika.
(3) Ako se ne postigne sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana, o imenu i prezimenu usvojenika odlučit će organ starateljstva.
Član 116
Osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva nije dozvoljeno nakon zasnivanja potpunog usvojenja.
Član 117
(1) Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca, sa jedne strane, te usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, prava i dužnosti koja prema zakonu postoje između roditelja i djece, osim ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.
Član 118
(1) Usvojioci mogu odrediti ime usvojeniku.
(2) Usvojenik dobiva prezime usvojioca, osim ako usvojilac odluči da usvojenik zadrži svoje prezime ili da svom prezimenu doda prezime usvojioca.
(3) Za promjenu imena i prezimena potreban je pristanak usvojenika starijeg od 10 godina.
Član 119
Usvojilac može usvojenika ograničiti ili isključiti iz prava nasljeđivanja, pod uvjetima predviđenim u posebnom zakonu.
Član 120
Nepotpuno usvojenje može raskinuti organ starateljstva po službenoj dužnosti ili na prijedlog usvojioca ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika.
Član 121
O raskidu nepotpunog usvojenja organ starateljstva može odlučiti i na pojedinačan ili zajednički zahtjev usvojioca i punoljetnog usvojenika ako utvrdi da za to postoje opravdani razlozi.
Član 122
(1) Ako maloljetni usvojenik nema krvne srodnike koji su ga prema zakonu dužni izdržavati ili oni nisu u stanju izdržavati ga, organ starateljstva može rješenjem o raskidu usvojenja obavezati usvojioce da izdržavaju usvojenika.
(2) Ako usvojilac nije sposoban za rad i nema dovoljno sredstava za život, organ starateljstva može rješenjem o raskidu usvojenja obavezati punoljetnog usvojenika da izdržava usvojioca, uzimajući u obzir i razloge koji su doveli do raskida usvojenja.
(3) Rješenjem iz st. 1. i 2. ovog člana izdržavanje se može odrediti najdulje do godinu dana.
Član 123
(1) Usvojenje prestaje kada rješenje o raskidu usvojenja postane pravomoćno.
(2) U slučaju raskida usvojenja usvojenik može zadržati prezime usvojioca.
(3) Rješenje o raskidu usvojenja organ starateljstva dužan je u roku od osam dana od dana pravomoćnosti rješenja dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.
Član 124
(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.
(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i sa nenom i djedom.
(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.
Član 125
(1) Dijete ima pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitoga mišljenja u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.
(2) Pravo je djeteta da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim organom.
(3) Dijete ima pravo na posebnog staratelja u slučajevima određenim ovim Zakonom.
(4) Posebnog staratelja imenuje organ starateljstva. U slučajevima u kojima je za zaštitu prava djeteta nadležan organ starateljstva, posebnog staratelja imenuje sud.
Član 126
(1) Dijete ima pravo na obrazovanje, na izbor škole i zanimanja u skladu sa njegovim sposobnostima i sklonostima.
(2) Dijete ima pravo na zaposlenje koje nije štetno za njegovo zdravlje i njegov razvoj.
Član 127
Dijete u porodici ima pravo na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja.
Član 128
(1) Dijete je dužno poštovati roditelje i ostale članove porodice.
(2) Dužnost djeteta je da pomaže roditeljima.
Član 129
(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.
(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Član 130
(1) Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta.
(2) Roditelji treba da osiguraju zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit.
Član 131
(1) Ograničenje i oduzimanje roditeljskog staranja moguće je odlukom nadležnog organa iz razloga i na način propisan ovim Zakonom.
(2) Roditelj se ne može odreći roditeljskog staranja.
Član 132
Roditelji su obavezni i odgovorni upoznati dijete sa njegovim pravima i omogućiti mu njihovo ostvarenje.
Član 133
(1) Roditelji sporazumno određuju ime i prezime djeteta.
(2) Ako ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, o imenu i prezimenu djeteta odlučit će organ starateljstva.
Član 134
(1) Roditelji su dužni starati se o životu i zdravlju djeteta.
(2) Roditelji su dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove normalne potrebe i štititi ga od svih oblika poroka: droga, alkohol, skitničenje, razbojništvo, krađa, prostitucija, prosjačenje, kao i svih oblika maloljetničke delikvencije, te nasilja, povreda, ekonomske eksploatacije, seksualne zloupotrebe i svih drugih asocijalnih pojava.
(3) Radi zaštite interesa djeteta roditelji su dužni, u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta, kontrolirati njegovo ponašanje.
Član 135
Roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, a u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta unapređivati njegovo pravo i odgovornost na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.
Član 136
(1) Roditelji imaju dužnost i pravo starati se o obrazovanju svoje djece. Obrazovanje treba da bude usmjereno na razvoj osobnosti djeteta i njegovih psihofizičkih sposobnosti, na poštovanje prava i osnovnih sloboda čovjeka, na pripremanje djeteta za odgovoran život u društvu, te poštovanje prirodnog okoliša.
(2) Roditelji su dužni starati se o redovnom osnovnom i srednjem školovanju djeteta.
(3) Roditelji su dužni, prema svojim mogućnostima i prema sposobnostima djeteta, starati se i o njegovom visokom obrazovanju.
Član 137
(1) Dužnost i pravo roditelja je zastupanje djeteta, osim ako je ovim Zakonom drukčije određeno.
(2) Maloljetnik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojima stiče prava, ako zakon ne odredi drukčije. Pravne poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze maloljetnik može sklapati samo uz saglasnost roditelja.
(3) Maloljetnik koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenim osobnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, odgoj i obrazovanje.
(4) Ako maloljetnom djetetu treba nešto uručiti ili saopćiti, to se može punovažno učiniti jednom ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onom roditelju sa kojim dijete živi.
Član 138
(1) Roditelji imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog Zakona.
(2) Dužnost roditelja je djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj.
Član 139
Dužnost i pravo roditelja je da, u skladu sa odredbama ovog Zakona, upravljaju imovinom djeteta do njegovog punoljetstva.
Član 140
(1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.
(2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.
Član 141
(1) Roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju se o djetetu, osim ako je drukčije uređeno ovim Zakonom.
(2) O djetetu se stara samo jedan roditelj ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen da se stara, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeljsko staranje, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.
(3) U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljskog staranja, odluku donosi sud u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, ili organa starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište.
Član 142
(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.
(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.
(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.
(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.
(6) U odluci iz stava 5. ovog člana sud odlučuje o odgovornostima, pojedinim dužnostima i pravima svakog roditelja prema djetetu.
(7) U donošenju odluke iz stava 2. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlašćenoj za posredovanje.
(8) Roditelj sa kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta koja utiče na obavljanje dužnosti drugog roditelja u skladu sa stavom 3. ovog člana.
Član 143
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Član 144
(1) U slučaju smrti roditelja sa kojim je dijete živjelo, kao i smrti roditelja koji se sam starao o djetetu, ili je čuvanje i odgoj djeteta povjerio drugoj osobi, sud će po tužbi drugog roditelja ili organa starateljstva odlučiti o daljnjem staranju o djetetu.
(2) Ako se dijete bez pravnog osnova nalazi kod druge osobe koja sprečava roditelja da ostvaruje roditeljsko staranje, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, odlučiti o daljnjem staranju o djetetu.
(3) Postupak u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana je hitan.
Član 145
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
(2) U donošenju odluke iz stava 1. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja, ako je on u najboljem interesu djeteta.
(3) Održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta.
(4) Sud će po tužbi roditelja ili organa starateljstva, donijeti odluku o prestanku ograničenja ili zabrane održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem, ako je to u interesu djeteta.
(5) Ako to zahtijeva interes djeteta, sud će u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta ili organa starateljstva zabraniti roditelju koji ne živi sa djetetom da se neovlašćeno približava djetetu i uznemirava ga. Rješenje o zabrani približavanja djetetu sud dostavlja organu starateljstva i nadležnoj policijskoj upravi koja je dužna u slučaju potrebe intervenirati i pružiti asistenciju.
Član 146
(1) Oba roditelja, ili roditelj koji se sam stara o djetetu mogu privremeno povjeriti čuvanje i odgoj djeteta ustanovi ili osobi koja ispunjava uvjete za staratelja, uz prethodnu saglasnost organa starateljstva.
(2) Ako osoba iz stava 1. ovog člana ne ispunjava uvjete za staratelja, o povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta odlučit će organ starateljstva.
Član 147
(1) Na zahtjev jednog ili oba roditelja, ili po službenoj dužnosti organ starateljstva može odlučiti o smještaju djeteta i povjeravanju njegovog čuvanja i odgoja drugoj osobi ili ustanovi, ako je to potrebno radi zaštite najboljeg interesa djeteta.
(2) Odluku iz stava 1. ovog člana organ starateljstva donijet će bez pristanka roditelja ako su oni odsutni, spriječeni ili nesposobni starati se o djetetu, a nisu povjerili čuvanje i odgoj osobi koja ispunjava uvjete za staratelja.
(3) Smještaj, čuvanje i odgoj djeteta, određeni u skladu sa stavom 2. ovog člana, mogu trajati najdulje dva mjeseca.
(4) Žalba na odluku iz stava 2. ovog člana ne odlaže njeno izvršenje.
(5) Ako okolnosti iz stava 2. ovog člana postoje i nakon isteka roka iz stava 3. ovog člana, organ starateljstva odmah će donijeti odluku o stavljanju djeteta pod starateljstvo.
(6) Ako roditelji zatraže donošenje odluke o prestanku starateljstva i predaju djeteta, a organ starateljstva ocijeni da ovaj zahtjev nije u interesu djeteta, poduzet će mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta.
(7) Ako organ starateljstva ne poduzme mjere iz stava 6. ovog člana u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva roditelja, roditelji mogu podnijeti tužbu radi odlučivanja o daljnjem staranju o djetetu.
Član 148
(1) Na prijedlog nene i djeda ili djeteta sud će u vanparničnom postupku odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa nenom i djedom, osim ako to nije u interesu djeteta.
(2) Na prijedlog roditelja, djeteta, ili organa starateljstva, sud će u vanparničnom postupku odlučiti i o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata između djece koja ne žive sa istim roditeljem.
(3) Ako je to u interesu djeteta, sud može odlučiti o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim osobama.
(4) U donoše
