UREDENO NA DAN 31.3.2021. GODINE
PORODIČNI ZAKON
("Sl. list RCG", br. 1/2007 i "Sl. list CG", br. 53/2016 i 76/2020)
PRVI DIO
OSNOVNE ODREDBE
Član 1
Ovim zakonom uređuju se: brak i odnosi u braku, odnosi roditelja i djece, usvojenje, porodični smještaj (hraniteljstvo), starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi u porodici i postupci nadležnih organa u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima.
Član 2
Porodica je životna zajednica roditelja, djece i drugih srodnika koji u smislu ovoga zakona imaju međusobna prava i obaveze, kao i druga osnovna zajednica života u kojoj se njeguju i podižu djeca.
Član 3
Brak se zasniva na slobodnoj odluci muškarca i žene da sklope brak, na njihovoj ravnopravnosti, uzajamnom poštovanju i međusobnom pomaganju.
Član 4
Članovi porodice dužni su da se uzajamno poštuju, pomažu i izdržavaju u skladu sa ovim zakonom.
Roditelji imaju jednaka prava i dužnosti prema svojoj djeci i odgovorni su za podizanje, vaspitanje i osposobljavanje djece za samostalan život, zaštitu njihovih interesa i dobrobiti.
Član 5
Dijete je svako lice do navršenih 18 godina života.
Prava djeteta su nedjeljiva, uzajamno povezana i cjelovito se ostvaruju.
Država je dužna da poštuje i unapređuje prava djeteta i preduzima potrebne mjere za zaštitu djeteta od zanemarivanja, zlostavljanja, eksploatacije i diskriminacije.
Svako je dužan da obavijesti centar za socijalni rad (u daljem tekstu: organ starateljstva) o povredi prava djeteta za koju sazna.
Mjere kojima se zadire u porodični život dopuštene su samo ako se zaštita članova porodice ne može obezbijediti na manje restriktivan način, pružanjem usluga socijalne i dječje zaštite.
U ostvarivanju, unapređivanju i zaštiti prava djeteta nadležni organi, ustanove, javne službe i pojedinci dužni su da međusobno sarađuju.
Član 5a
Zabranjena je neposredna i posredna diskriminacija djeteta ili grupe djece, njihovih roditelja, usvojitelja, staratelja, hranitelja, članova porodice djeteta i djetetu bliskih lica, koja se zasniva na rasi, boji kože, nacionalnoj pripadnosti, društvenom ili etničkom porijeklu, vezi sa nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom, jeziku, vjeri ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, polu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, zdravstvenom stanju, invaliditetu, starosnoj dobi, imovnom stanju, bračnom ili porodičnom stanju, pripadnosti grupi ili pretpostavci o pripadnosti grupi, političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i na drugim stvarnim, odnosno pretpostavljenim ličnim svojstvima djeteta, njegovih roditelja, staratelja, članova porodice i djetetu bliskih lica.
Ne smatraju se diskriminacijom posebne mjere koje se uvode radi postizanja pune ravnopravnosti, zaštite i napretka djece, odnosno grupe djece koja se nalaze u neravnopravnom položaju.
Član 5b
Svako je dužan da se rukovodi najboljim interesom djeteta u svim aktivnostima koje se direktno ili indirektno tiču djeteta.
Najbolji interes djeteta ima prioritet i utvrđuje se polazeći od:
- prava djeteta;
- mišljenja i želje djeteta;
- uzrasta, razvojnih sposobnosti i drugih ličnih svojstava djeteta;
- potrebe zaštite života i zdravlja djeteta;
- potrebe osiguranja bezbjednosti djeteta;
- potrebe fizičkog, emocionalnog, obrazovnog, socijalnog i drugog razvoja djeteta;
- prethodnog iskustva i okolnosti u kojima dijete živi;
- potrebe očuvanja stabilnosti i kontinuiteta odnosa sa roditeljima, porodicom i sredinom iz koje dijete potiče ili u kojoj boravi i uticaja promjene sredine;
- kvaliteta odnosa koje je dijete uspostavilo sa roditeljima, članovima porodice ili drugim licima i neposrednih i dugoročnih posljedica održavanja tih odnosa;
- potrebe očuvanja porodičnih odnosa, a naročito odnosa sa braćom i sestrama;
- uticaja odvajanja od roditelja, drugih članova porodice, a naročito od braće i sestara;
- potrebe očuvanja ličnog i porodičnog identiteta;
- kulturne, nacionalne, etničke, vjerske i jezičke pripadnosti, odnosno porijekla djeteta; i
- drugih okolnosti i stanja koja mogu da utiču na dobrobit djeteta.
Član 6
Prava i dužnosti roditelja i drugih srodnika prema djeci, kao i prava i dužnosti djece prema roditeljima i srodnicima jednaka su, bez obzira da li su djeca rođena u braku ili van braka.
Član 7
Pravo je svakog lica da slobodno odlučuje o rađanju svoje djece, a kao roditelja da stvara mogućnosti i obezbjeđuje uslove za njihov zdrav psihofizički razvoj u porodici i društvu.
Država mjerama socijalne, zdravstvene i pravne zaštite, sistemom vaspitanja, obrazovanja i informisanja, politikom zapošljavanja, stambenom i poreskom politikom, kao i razvijanjem svih drugih djelatnosti u korist porodice i njenih članova obezbjeđuje uslove za slobodno i odgovorno roditeljstvo.
Član 8
Usvojenjem između usvojioca i usvojenika uspostavljaju se odnosi koji postoje između roditelja i djece, s ciljem da se djetetu koje se usvaja pruže uslovi života kakve imaju djeca koja žive u porodici.
Član 9
Država starateljstvom pruža zaštitu djeci koja nijesu pod roditeljskim staranjem i punoljetnim licima koja nijesu sposobna ili koja nijesu u mogućnosti da se sama staraju o svojoj ličnosti, pravima i interesima.
Poslove starateljstva vrši organ starateljstva.
Član 9a
Dijete ne smije biti podvrgnuto tjelesnom kažnjavanju ili bilo kom drugom okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
Zabrana iz stava 1 ovog člana odnosi se na roditelje, staratelje i sva druga lica koja se o djetetu staraju ili dolaze u kontakt sa djetetom.
Lica iz stava 2 ovog člana dužna su da zaštite dijete od postupaka iz stava 1 ovog člana.
Član 10
Obaveza izdržavanja između roditelja i djece i drugih srodnika, kao i bračnih i vanbračnih supružnika, izraz je porodične solidarnosti i u interesu je društva.
Član 11
Imovinski odnosi u porodici zasnivaju se na načelima ravnopravnosti, uzajamnosti i solidarnosti, kao i na zaštiti interesa djece.
Član 12
Zajednica života muškarca i žene koja traje najmanje tri godine (u daljem tekstu: vanbračna zajednica), izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa.
Ako je u vanbračnoj zajednici rođeno zajedničko dijete ili je nastavljena sklapanjem braka ta vanbračna zajednica je izjednačena sa bračnom u pogledu prava iz stava 1 ovog člana i prije isteka vremena od tri godine.
Vanbračna zajednica ne proizvodi dejstvo iz stava 1 ovog člana, ako su u vrijeme njenog zasnivanja postojale smetnje za sklapanje punovažnog braka.
Član 13
Punoljetstvo se stiče sa navršenom 18 godinom života.
Potpuna poslovna sposobnost stiče se punoljetstvom ili sklapanjem braka prije punoljetstva uz dozvolu suda.
Član 14
Za pružanje stručne pomoći i zaštite prava i interesa djeteta i ostalih članova porodice, za rješavanje sporova između članova porodice, kao i u svim slučajevima poremećenih porodičnih odnosa nadležan je organ starateljstva, sud i medijator.
Član 14a
Izrazi koji se u ovom zakonu koriste za fizička lica u muškom rodu podrazumijevaju iste izraze u ženskom rodu.
DRUGI DIO
BRAK
Član 15
Brak je zakonom uređena zajednica života muškarca i žene.
Član 16
Brak se sklapa saglasnošću volja žene i muškarca datih pred nadležnim organom, na način predviđen ovim zakonom.
Član 17
Brak se sklapa radi ostvarivanja zajednice života bračnih supružnika.
Član 18
Brak ne može sklopiti lice čija volja nije slobodna.
Član 19
Niko ne može sklopiti novi brak dok mu ranije sklopljeni brak ne prestane.
Član 20
Brak ne može sklopiti lice koje zbog duševne bolesti ili iz drugih razloga nije sposobno za rasuđivanje.
Član 21
Ne mogu sklopiti brak među sobom krvni srodnici u pravoj liniji, kao ni rođeni brat i sestra, brat i sestra po ocu ili majci, stric i sinovica, ujak i sestričina, tetka i bratanić, tetka i sestrić, ni djeca rođene braće i sestara i djeca braće i sestara po ocu ili majci.
Član 22
Srodstvo zasnovano usvojenjem predstavlja smetnju za sklapanje braka na isti način kao i krvno srodstvo.
Član 23
Ne mogu sklopiti brak srodnici po tazbini i to: svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka, maćeha i pastorak, bez obzira na to da li je brak usljed čijeg sklapanja su oni došli u ove odnose prestao.
Izuzetno od stava 1 ovog člana, nadležni sud može, iz opravdanih razloga, dozvoliti sklapanje braka, po prethodno pribavljenom mišljenju organa starateljstva.
Član 24
Ne može sklopiti brak lice koje nije navršilo 18 godina života.
Izuzetno od stava 1 ovog člana, sud može dozvoliti sklapanje braka dijetetu starijem od 16 godina, u skladu sa posebnim zakonom.
Član 25
Lica koja namjeravaju da stupe u brak podnose prijavu za sklapanje braka organu nadležnom za vođenje matičnih registara vjenčanih (u daljem tekstu: matičar). Uz prijavu podnose izvod iz matičnog registra rođenih za svakog od njih, a kad je to potrebno i druge isprave.
Član 26
Matičar će na osnovu izjava lica koja žele da stupe u brak, priloženih isprava, a po potrebi i na drugi način utvrditi da li su ispunjeni svi uslovi za punovažnost braka.
Ako utvrdi da nijesu ispunjeni svi uslovi za punovažnost braka predviđeni ovim zakonom, matičar će usmeno saopštiti podnosiocima prijave da ne mogu sklopiti brak i o tome sačiniti službenu zabilješku.
Član 27
U slučaju iz člana 26 stav 2 ovog zakona, matičar donosi rješenje o odbijanju prijave za sklapanje braka, u roku od tri dana od dana usmenog saopštenja da nijesu ispunjeni uslovi za sklapanje braka.
Protiv rješenja iz stava 1 ovog člana podnosioci prijave mogu izjaviti žalbu nadležnom organu lokalne uprave u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Ovaj organ dužan je da odluči po žalbi u roku od pet dana od dana prijema žalbe.
Član 28
Datum i čas za sklapanje braka određuje matičar u sporazumu sa licima koja žele da stupe u brak.
Član 29
Matičar će preporučiti licima koja žele da stupe u brak da se do dana sklapanja braka uzajamno obavijeste o stanju zdravlja, da posjete bračno, odnosno porodično savjetovalište i da se upoznaju sa stručnim mišljenjem o uslovima za razvoj skladnih bračnih i porodičnih odnosa, da posjete zdravstvenu ustanovu radi upoznavanja sa mogućnostima i prednostima planiranja porodice, kao i da se sporazumiju o budućem prezimenu.
Član 30
Ako se jedno ili oba lica koja su podnijela prijavu za sklapanje braka ne pojave u dogovoreno vrijeme, a izostanak ne opravdaju, smatraće se da je prijava povučena.
Član 31
Brak se sklapa pred nadležnim organom lokalne uprave na svečan način, u službenoj prostoriji prigodno uređenoj za tu namjenu.
Izuzetno, matičar može dozvoliti da se brak sklopi i na nekom drugom prikladnom mjestu, ako to bračni supružnici zahtijevaju i za to navedu opravdane razloge.
Član 32
Sklapanju braka prisustvuju oba buduća bračna supružnika, odbornik skupštine opštine koga ona odredi, dva svjedoka i matičar.
Član 33
U naročito opravdanim slučajevima nadležni organ lokalne uprave može dozvoliti da se brak sklopi u prisustvu jednog od budućih bračnih supružnika i punomoćnika drugog bračnog supružnika.
U punomoćju, koje mora biti ovjereno i izdato samo radi sklapanja braka, moraju biti označeni lični podaci punomoćnika i lica sa kojim se, preko punomoćnika, sklapa brak i datum izdavanja punomoćja.
Punomoćje iz stava 2 ovog člana važi 90 dana od dana ovjeravanja.
Žalbu protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za sklapanje braka preko punomoćnika podnosioci zahtjeva mogu izjaviti ministarstvu nadležnom za unutrašnje poslove i javnu upravu.
Član 34
Svjedok pri sklapanju braka može biti svako poslovno sposobno lice.
Član 35
Sklapanje braka počinje utvrđivanjem identiteta budućih bračnih supružnika i izvještajem matičara da su sklapanju braka pristupili podnosioci prijave i da su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za punovažnost njihovog braka.
Ako se brak zaključuje preko punomoćnika pročitaće se priloženo punomoćje.
Član 36
Pošto odbornik skupštine opštine utvrdi da na izvještaj matičara nema prigovora, na prigodan način upoznaće buduće bračne supružnike s odredbama ovog zakona o njihovim pravima i dužnostima i istaknuti značaj braka, a posebno da je skladan brak od najveće važnosti za porodični život.
Odbornik skupštine opštine će pitati buduće bračne supružnike pojedinačno da li pristaju da međusobno sklope brak.
Poslije datih saglasnih izjava o sklapanju braka, odbornik skupštine opštine proglašava da je brak sklopljen.
Član 37
Sklopljeni brak matičar upisuje u matični registar vjenčanih u kojem se potpisuju bračni supružnici, odbornik skupštine opštine, svjedoci i matičar.
Član 38
Odmah po sklapanju braka, bračnim supružnicima se izdaje izvod iz matičnog registra vjenčanih.
Član 39
Bračni supružnici su ravnopravni u braku.
Član 40
Bračni supružnici dužni su da vode zajednički život, da jedan drugom budu vjerni, da se uzajamno pomažu, međusobno poštuju, razvijaju i održavaju skladne bračne i porodične odnose.
Član 41
Prilikom sklapanja braka bračni supružnici mogu se sporazumjeti da:
1) svaki zadrži svoje prezime;
2) kao zajedničko prezime uzmu prezime jednog od njih;
3) kao zajedničko prezime uzmu oba njihova prezimena;
4) samo jedan od njih svom prezimenu doda i prezime drugog bračnog supružnika.
U slučaju sporazuma o prezimenu iz stava 1 tačke 3) ovog člana, bračni supružnici će odlučiti koje će se prezime upotrebljavati na prvom mjestu.
Član 42
Bračni supružnici sporazumno određuju mjesto stanovanja.
Član 43
Bračni supružnici su nezavisni u izboru rada i zanimanja.
Član 44
Bračni supružnici sporazumno odlučuju o podizanju zajedničke djece i o tome kako će urediti odnose i obavljati poslove koji se tiču bračne, odnosno porodične zajednice.
III. PRESTANAK BRAKA
Član 45
Brak prestaje smrću bračnog supružnika, proglašenjem nestalog bračnog supružnika umrlim, poništenjem i razvodom braka.
Ako je bračni supružnik proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je po pravosnažnoj odluci suda utvrđen kao dan njegove smrti.
Brak prestaje poništenjem i razvodom kad odluka suda o poništenju, odnosno razvodu braka postane pravosnažna.
Član 46
Ništav je brak, ako izjave volje bračnih supružnika nijesu bile potvrdne ili ako brak nije sklopljen pred nadležnim organom.
Član 47
Ništav je brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih supružnika.
Ako bračni supružnici iznesu u postupku za poništenje braka da raniji brak nije punovažan, prethodno će se odlučiti o punovažnosti ranijeg braka i ako taj brak bude poništen, njihov se brak neće poništiti.
Neće se poništiti novi brak sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih supružnika, ako je raniji brak prestao.
Ako zbog smrti bračnog supružnika koji je sklopio novi brak za vrijeme trajanja ranijeg braka, istovremeno prestanu oba braka, poništiće se novi brak, osim u slučaju poništenja ranijeg braka, ili ako je novi brak trajao duže vrijeme, a bračni supružnik iz ranijeg braka nije ništa preduzimao u cilju uspostavljanja bračne zajednice.
Član 48
Ništav je brak koji sklopi lice koje zbog duševne bolesti ili iz drugih razloga nije sposobno za rasuđivanje.
Ništav je brak između srodnika po krvi, po usvojenju ili tazbini između kojih zakon ne dozvoljava brak.
Ako je brak sklopljen između srodnika po tazbini između kojih je brak moguć samo po dozvoli suda, saglasno članu 23 stav 2 ovog zakona, sud kojem je podnijeta tužba za poništenje braka može dozvolu za sklapanje braka dati naknadno.
Član 49
Brak se može poništiti ako je bračni supružnik pristao na njegovo sklapanje u strahu izazvanom silom ili ozbiljnom prijetnjom.
Član 50
Može se poništiti brak sklopljen u zabludi o ličnosti bračnog supružnika kad se mislilo da se stupa u brak sa jednim licem, a stupilo se u brak sa drugim, ili kad se stupilo u brak sa određenim licem, ali koje nije ono za koje se izdavalo.
Može se poništiti brak sklopljen u zabludi o bitnim osobinama jednog bračnog supružnika koje bi drugog bračnog supružnika odvratilo od stupanja u brak da ih je znao i koje su dovele do ozbiljne i trajne poremećenosti bračnih odnosa.
Član 51
Brak je ništav kada bračni supružnici nijesu stvarno željeli da uspostave zajednicu života već da sklapanjem braka prikriju neki drugi pravni posao ili da ostvare neki drugi cilj (zakonsko nasleđivanje, porodična penzija, izbjegavanje krivičnog gonjenja, zloupotreba prava na stan i sl.).
Ovakav brak neće se poništiti ako je naknadno uspostavljena zajednica života.
Član 52
Pravo na podizanje tužbe za poništenje braka iz uzroka navedenih u čl. 46 do 48 i člana 51 ovog zakona pripada bračnim supružnicima i drugim licima koja imaju neposredni pravni interes da brak bude poništen, kao i državnom tužiocu.
Nakon prestanka razloga iz člana 48 ovog zakona, pravo na tužbu za poništenje braka pripada samo bračnom supružniku koji je bio teže duševno bolestan ili je iz drugih razloga bio nesposoban za rasuđivanje. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od prestanka navedenih razloga, a ako je bračni supružnik bio potpuno lišen poslovne sposobnosti, u roku od jedne godine od pravnosnažnosti odluke o vraćanju poslovne sposobnosti.
Član 53
Poništenje braka sklopljenog pod prinudom ili u zabludi može tražiti samo bračni supružnik koji je bio prinuđen ili je u zabludi pristao na brak.
Ne može se tražiti poništenje braka ako je protekla godina dana od dana kada je prinuda prestala ili od kada je zabluda uočena, a bračni supružnici su živjeli zajedno za to vrijeme.
Član 54
Po tužbi roditelja, odnosno staraoca sud može, ispitujući sve okolnosti, poništiti brak koji je bez dozvole nadležnog suda zaključilo dijete do punoljetstva tog lica.
Pravo na tužbu pripada i licu koje je u vrijeme sklapanja braka bilo maloljetno, a u roku od godinu dana nakon punoljetstva.
U slučaju iz stava 1 ovog člana, sud kojem je podnijeta tužba za poništenje braka može dozvolu za sklapanje braka dati naknadno.
Član 55
Pravo na podizanje tužbe za poništenje braka ne prelazi na nasljednike, ali nasljednici tužioca mogu nastaviti već započeti postupak, u cilju dokazivanja osnovanosti tužbe.
Član 56
Bračni supružnik može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi ozbiljno i trajno poremećeni ili kad se iz drugih razloga ne može ostvariti svrha braka.
Član 57
Bračni supružnici mogu tražiti da se brak razvede na osnovu njihovog sporazuma.
Uz predlog za sporazumni razvod braka bračni supružnici su dužni da podnesu pisani sporazum o vršenju roditeljskog prava i diobi zajedničke imovine.
Član 58
Bračni supružnik ne može tražiti razvod braka za vrijeme trudnoće žene, odnosno dok njihovo dijete ne navrši godinu dana života, osim ako žena pristane na razvod.
TREĆI DIO
PRAVA DJETETA I ODNOSI RODITELjA I DJECE
Član 59
Roditeljsko pravo sačinjavaju prava i dužnosti roditelja da se brinu o ličnosti, pravima i interesima svoje djece.
Član 60
Roditeljsko pravo pripada majci i ocu zajedno.
Ako je jedan od roditelja umro ili nije poznat ili je lišen roditeljskog prava, roditeljsko pravo pripada drugom roditelju.
Roditelj se ne može odreći roditeljskog prava.
Zabranjena je zloupotreba roditeljskog prava.
Član 61
Dijete ima pravo da zna ko su mu roditelji.
Pravo djeteta da zna ko su mu roditelji može biti ograničeno samo ovim zakonom.
Dijete koje je sposobno za rasuđivanje može izvršiti uvid u matični registar rođenih i u drugu dokumentaciju koja se odnosi na njegovo porijeklo.
Dijete ima pravo da dobije obavještenja o svim važnim okolnostima u vezi sa roditeljima, članovima porodice i drugim bliskim licima, osim ako je to suprotno njegovom najboljem interesu.
Član 61a
Dijete ima pravo na život i razvoj u zdravoj i bezbjednoj životnoj i socijalnoj sredini.
Dostojanstvo djeteta je neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite.
Svi su dužni da postupaju prema djetetu uz poštovanje njegove ličnosti i individualnosti.
Član 62
Dijete ima pravo da živi sa roditeljima i pravo da se roditelji o njemu staraju prije svih drugih.
Pravo djeteta da živi sa roditeljima može biti ograničeno samo sudskom odlukom kada je to u najboljem interesu djeteta.
Sud može donijeti odluku o odvajanju djeteta od roditelja ako postoje razlozi za ograničenje ili lišenje roditeljskog prava ili u slučaju nasilja u porodici.
Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti sa kojim će roditeljem živjeti.
U slučaju spora u pogledu vršenja roditeljskog prava nad djetetom iz stava 4 ovog člana, sud donosi odluku u skladu sa željom djeteta, osim ako je to suprotno njegovom najboljem interesu.
Član 63
Dijete ima pravo da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi.
Pravo djeteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi može biti ograničeno samo sudskom odlukom kada je to u najboljem interesu djeteta.
Sud može donijeti odluku o ograničavanju prava djeteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi ako postoje razlozi za ograničenje ili lišenje roditeljskog prava ili u slučaju nasilja u porodici.
Član 63a
Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti o održavanju ličnih odnosa sa roditeljem sa kojim ne živi.
U slučaju spora u pogledu održavanja ličnih odnosa djeteta iz stava 1 ovog člana sa roditeljem sa kojim ne živi, sud je dužan da uredi način održavanja ličnih odnosa u skladu sa željom djeteta, osim ako je to suprotno njegovom najboljem interesu.
Prilikom preduzimanja procesnih radnji, sud će voditi računa da protok vremena ne dovede do štetnih posljedica po odnose između djeteta i roditelja koji ne živi sa djetetom.
Član 63b
Dijete ima pravo da održava lične odnose sa srodnicima i drugim licima sa kojima ga vezuje posebna bliskost, ako je to u njegovom najboljem interesu.
Srodnicima i drugim licima iz stava 1 ovog člana smatraju se braća i sestre, babe i djedovi, bivši hranitelji, raniji ili sadašnji bračni odnosno vanbračni supružnik roditelja i druga lica sa kojima dijete vezuje posebna bliskost.
Lica iz stava 2 ovog člana imaju pravo da sa djetetom održavaju lične odnose.
Način održavanja ličnih odnosa sporazumno određuju roditelji, dijete, ako je u stanju da shvati značaj sporazuma, i lica iz stava 2 ovog člana.
Ako se lica iz stava 2 ovog člana ne sporazumiju sa roditeljima djeteta i djetetom, ako je u stanju da shvati značaj sporazuma, mogu se radi postizanja sporazuma obratiti medijatoru.
Ako se lica iz stava 5 ovog člana ne sporazumiju ni uz pomoć medijatora, način održavanja ličnih odnosa uređuje sud.
Tužbu za uređivanje načina održavanja ličnih odnosa mogu podnijeti dijete, roditelji i lica iz stava 2 ovog člana.
Prije donošenja odluke, sud je dužan da zatraži mišljenje organa starateljstva o tome da li je održavanje ličnih odnosa u najboljem interesu djeteta.
Ako podnosilac tužbe iz stava 7 ovog člana nije samo dijete, sud će omogućiti da dijete slobodno izrazi svoje mišljenje i uzeće ga u obzir, u skladu sa ovim zakonom.
Prilikom uređivanja načina održavanja ličnih odnosa sa djetetom koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje sud donosi odluku u skladu sa željom djeteta, osim ako je to suprotno njegovom najboljem interesu.
Član 64
Dijete ima pravo na najbolje moguće životne uslove za svoj pravilan i potpun fizički, psihički i emocionalni razvoj, u skladu sa svojim razvojnim potrebama.
U postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite, dijete koje je sposobno za rasuđivanje ima pravo na povjerljivo savjetovanje sa doktorom medicine i drugim stručnim licem.
Dijete ima pravo da bude informisano o stanju svog zdravlja, ako je to u njegovom najboljem interesu.
Član 65
Dijete ima pravo na obrazovanje u skladu sa svojim sposobnostima, željama i sklonostima.
Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti koju će srednju školu pohađati.
Član 66
Dijete može preduzimati pravne poslove uz prethodnu ili naknadnu saglasnost roditelja, odnosno saglasnost organa starateljstva za pravne poslove iz člana 308 stav 2 ovog zakona.
Dijete koje je navršilo 15 godina života može preduzimati pravne poslove kojima upravlja i raspolaže svojom zaradom ili imovinom koju je steklo sopstvenim radom.
Dijete može preduzimati i druge pravne poslove kad je to propisano zakonom.
Član 67
Dijete ima pravo da izrazi svoje mišljenje o svim pitanjima koja ga se tiču.
Roditelji, lica koja se o djetetu staraju, kao i sva druga lica koja odlučuju o pitanjima koja se tiču djeteta dužni su da djetetu omoguće da izrazi svoje mišljenje.
Lica iz stava 2 ovog člana dužna su da blagovremeno i na djetetu razumljiv način pruže sva obavještenja koja su djetetu potrebna da bi formiralo mišljenje i omogućiti mu da, ako to želi, slobodno izrazi svoje mišljenje.
Lica iz stava 2 ovog člana, prilikom odlučivanja o pitanjima koja se tiču djeteta, moraju mišljenju djeteta posvetiti dužnu pažnju, u skladu sa godinama života i zrelošću djeteta.
Zrelost djeteta procjenjuje se imajući u vidu stepen njegovog fizičkog, emotivnog, intelektualnog i socijalnog razvoja.
Član 68
Dijete je dužno da roditeljima pomaže u skladu sa svojim godinama i zrelošću.
Dijete koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine dužno je da djelimično podmiruje potrebe svog izdržavanja, odnosno izdržavanja roditelja i maloljetnog brata odnosno sestre, pod uslovima određenim ovim zakonom.
Član 69
Roditeljsko staranje podrazumijeva odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu zaštite i unapređenja ličnih i imovinskih prava i dobrobiti djeteta i obuhvata čuvanje, podizanje, vaspitanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje, kao i upravljanje i raspolaganje imovinom djeteta.
Roditelji su dužni da roditeljsko staranje vrše u najboljem interesu djeteta, u skladu sa njegovim razvojnim potrebama i mogućnostima.
Roditelji imaju pravo da dobiju sva obavještenja o djetetu od obrazovnih i zdravstvenih ustanova.
Član 70
Roditelji imaju pravo i dužnost da čuvaju i podižu dijete tako što će se oni lično starati o njegovom životu, razvoju i zdravlju.
Roditelji ne smiju ostavljati bez nadzora dijete predškolskog uzrasta.
Roditelji mogu privremeno povjeriti dijete drugom licu samo ako to lice ispunjava uslove za staratelja.
Član 71
Roditelji imaju pravo i dužnost da sa djetetom razvijaju odnos zasnovan na ljubavi, povjerenju i uzajamnom poštovanju i da dijete usmjeravaju ka usvajanju onih vrijednosti koje imaju univerzalni karakter.
Član 72
Roditelji imaju dužnost da obezbijede osnovno školovanje djetetu, a o daljem obrazovanju djeteta dužni su da se staraju prema svojim mogućnostima, vodeći računa o sposobnostima i željama djeteta.
Član 73
Roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dijete u svim pravnim poslovima van granica poslovne sposobnosti djeteta.
Roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dijete u svim sudskim i drugim postupcima u kojima dijete nije procesno sposobno.
Roditelji imaju pravo da preduzimaju pravne poslove kojima upravljaju i raspolažu prihodom koji je steklo dijete mlađe od 15 godina.
Član 74
Roditelji imaju pravo i dužnost da izdržavaju dijete pod uslovima određenim ovim zakonom.
Član 75
Roditelji imaju pravo i dužnost da upravljaju i raspolažu imovinom djeteta pod uslovima određenim ovim zakonom.
Član 76
Roditelji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno kada vode zajednički život.
Roditelji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno i kada ne vode zajednički život ako zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava i ako sud procijeni da je taj sporazum u najboljem interesu djeteta.
Član 77
Sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava obuhvata sporazum roditelja da će zajednički i sporazumno vršiti sva prava i dužnosti iz sadržine roditeljskog prava.
Sastavni dio sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava jeste i sporazum o tome šta će se smatrati prebivalištem djeteta.
Član 78
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo kada je drugi roditelj nepoznat, ili je umro, ili je potpuno lišen roditeljskog prava, odnosno poslovne sposobnosti.
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo kada samo on živi sa djetetom, a sud još nije donio odluku o vršenju roditeljskog prava.
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a nijesu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava.
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a zaključili su sporazum o zajedničkom ili samostalnom vršenju roditeljskog prava, ali sud procijeni da taj sporazum nije u najboljem interesu djeteta.
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život ako zaključe sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava i ako sud procjeni da je taj sporazum u najboljem interesu djeteta.
Član 79
Sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava obuhvata sporazum roditelja o povjeravanju zajedničkog djeteta jednom roditelju, sporazum o visini doprinosa za izdržavanje djeteta od drugog roditelja i sporazum o načinu održavanja ličnih odnosa djeteta sa drugim roditeljem.
Sporazumom o samostalnom vršenju roditeljskog prava prenosi se vršenje roditeljskog prava na onog roditelja kome je dijete povjereno.
Roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i dužnost da izdržava dijete, da sa djetetom održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život djeteta odlučuje zajednički i sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo.
Pitanjima koja bitno utiču na život djeteta, u smislu ovog zakona, smatraju se naročito: obrazovanje djeteta, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad djetetom, promjena prebivališta djeteta i raspolaganje imovinom djeteta velike vrijednosti.
Član 79a
Roditelj koji samostalno vrši roditeljsko pravo dužan je da omogući i podstiče održavanje ličnih odnosa djeteta sa drugim roditeljem, srodnicima i licima sa kojima dijete vezuje posebna bliskost, ukoliko to nije ograničeno sudskom odlukom.
Roditelj koji sa djetetom održava lične odnose ne smije svojim ponašanjem ometati drugog roditelja u vršenju roditeljskog prava.
Član 80
Organ starateljstva dužan je da roditeljima pruža odgovarajuće oblike pomoći i podrške i preduzima potrebne mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta, a na osnovu neposrednog saznanja ili obavještenja.
Organi pravosuđa, drugi organi, medicinska, obrazovna i druga ustanova, nevladina organizacija i građani dužni su da obavijeste organ starateljstva čim saznaju da roditelj nije u mogućnosti da vrši roditeljsko pravo.
Organ starateljstva dužan je odmah po prijemu obavještenja da ispita slučaj i preduzme mjere za zaštitu prava djeteta.
Matičar je dužan da prijavi organu starateljstva rođenje djeteta čiji jedan ili oba roditelja nijesu poznati, radi preduzimanja mjera za njegovu zaštitu.
Član 81
Ako opravdani interesi djeteta to zahtijevaju, organ starateljstva upozoriće roditelje na greške i propuste u vaspitanju i podizanju djeteta i pomoći im da dijete pravilno odgajaju, a može ih uputiti da se sami ili sa djetetom obrate određenom savjetovalištu, zdravstvenoj, socijalnoj, vaspitnoj ili drugoj odgovarajućoj ustanovi.
Član 82
Kad je roditeljima potrebna trajnija pomoć i usmjeravanje u vršenju roditeljskih prava i dužnosti ili je neophodno neposredno praćenje stanja i uslova u kojima dijete živi, organ starateljstva odrediće nadzor nad vršenjem roditeljskog prava u pogledu djece ili u pogledu pojedinog djeteta.
Odlukom o nadzoru organ starateljstva utvrdiće program nadzora i odrediti lice koje će pratiti razvoj djeteta, kontrolisati postupke roditelja, podnositi periodične izvještaje organu starateljstva i preduzimati druge mjere u interesu djeteta.
Član 83
(brisano)
Član 84
Organ starateljstva može u opravdanim slučajevima da zahtijeva od roditelja polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta.
Organ starateljstva može tražiti da sud u vanparničnom postupku, radi zaštite imovinskih prava djeteta, dozvoli sredstva obezbjeđenja na imovinu roditelja.
Organ starateljstva može radi zaštite imovinskih interesa djeteta, zahtijevati da sud odluči da roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta imaju ulogu staraoca.
Član 85
Sud odlukom u vanparničnom postupku može roditelju koji nesavjesno vrši prava ili dužnosti prema djetetu ograničiti roditeljsko pravo.
Ograničenjem roditeljskog prava roditelju se može oduzeti vršenje jednog ili više prava i dužnosti prema djetetu, osim dužnosti da izdržava Dijete.
Sud će roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom ako u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta ili zbog prilika u porodici postoji opasnost za pravilno podizanje djeteta.
Smatra se da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta naročito ako ne brine dovoljno o ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj pomoći, redovnom pohađanju škole, ne sprečava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjačenju ili krađi.
Član 86
Postupak za ograničenje roditeljskog prava pokreće sud po službenoj dužnosti, na predlog organa starateljstva, drugog roditelja ili djeteta.
Ograničenje roditeljskog prava se određuje u trajanju do godinu dana.
Žalba protiv odluke iz člana 85 ovog zakona ne odlaže izvršenje.
Prije isteka roka iz stava 2 ovog člana sud će ispitati sve okolnosti slučaja i u najboljem interesu djeteta novom odlukom vratiti roditeljima ograničeno pravo, produžiti trajanje izrečene mjere ili izreći drugu mjeru za zaštitu najboljeg interesa djeteta.
Član 87
Roditelj koji zloupotrebljava roditeljska prava ili grubo zanemaruje roditeljske dužnosti, lišava se roditeljskog prava.
Zloupotreba prava postoji naročito ako roditelj fizički, seksualno ili emocionalno zlostavlja dijete; izrabljuje dijete prisiljavajući ga na pretjerani rad, ili na rad koji ugrožava moral, zdravlje ili obrazovanje djeteta, odnosno na rad koji je zabranjen zakonom; podstiče dijete na vršenje krivičnih djela; razvija loše navike i sklonosti i sl.
Grubo zanemarivanje dužnosti postoji naročito ako roditelj: napusti dijete ili se uopšte ne stara o osnovnim životnim potrebama djeteta sa kojim živi; izbjegava da izdržava dijete ili da održava lične odnose sa djetetom sa kojim ne živi, odnosno sprečava održavanje ličnih odnosa djeteta i roditelja sa kojim dijete ne živi; ako s namjerom i neopravdano izbjegava da stvori uslove za zajednički život sa djetetom koje se nalazi u ustanovi socijalne i dječije zaštite.
Član 88
Roditelj može biti lišen roditeljskog prava u pogledu sve djece, a ako to posebne okolnosti zahtijevaju može i samo prema pojedinom djetetu.
Odluku o lišenju roditeljskog prava donosi nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 89
Postupak za lišenje roditeljskog prava može pokrenuti drugi roditelj, organ starateljstva ili državni tužilac.
Organ starateljstva dužan je da pokrene postupak za lišenje roditeljskog prava kad na bilo koji način sazna da postoje razlozi za to predviđeni u ovom zakonu.
Ako organ starateljstva sazna da postoji opasnost zloupotrebe roditeljskog prava ili opasnost grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti, dužan je da hitno preduzme mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa djeteta.
Član 90
U bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece sud koji rješava ove sporove može po službenoj dužnosti da donese odluku o lišenju roditeljskog prava ako utvrdi da postoje razlozi predviđeni ovim zakonom.
Član 91
Roditelju se može odlukom suda vratiti roditeljsko pravo kada prestanu razlozi zbog kojih je lišen roditeljskog prava.
Predlog za vraćanje roditeljskog prava mogu podnijeti roditelji i organ starateljstva.
U bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece sud koji rješava ove sporove može po službenoj dužnosti da donese odluku o vraćanju roditeljskog prava, ako utvrdi da za to postoje uslovi.
Član 92
Roditeljsko pravo može se produžiti i poslije punoljetstva djeteta ako ono zbog smetnji i teškoća u razvoju, invaliditeta ili iz drugih razloga nije sposobno da se samo stara o svojoj ličnosti, pravima i interesima.
Član 93
Odluku o produženju roditeljskog prava donosi sud u vanparničnom postupku na predlog roditelja ili organa starateljstva.
Predlog za produženje roditeljskog prava podnosi se prije punoljetstva djeteta, ali sud može produžiti roditeljsko pravo i u slučaju kad predlog nije blagovremeno podnijet, ako su u vrijeme nastupanja punoljetstva postojali razlozi za produženje roditeljskog prava.
U odluci o produženju roditeljskog prava sud će odrediti da li je lice nad kojim je produženo roditeljsko pravo izjednačeno sa djetetom.
Član 94
Kad prestanu razlozi zbog kojih je produženo roditeljsko pravo nad punoljetnim licem sud će, na predlog tog lica, roditelja ili organa starateljstva, donijeti odluku o prestanku produženog roditeljskog prava.
Član 95
Roditeljsko pravo prestaje kad dijete stekne potpunu poslovnu sposobnost, kad bude usvojeno i kad umre dijete ili roditelj.
Ako dijete usvoji očuh ili maćeha, roditeljsko pravo ne prestaje roditelju koji je bračni supružnik usvojioca.
Član 96
Pravosnažna sudska odluka o ograničenju, lišenju, vraćanju, produženju i prestanku produženog roditeljskog prava, unijeće se u matični registar rođenih, a ako to lice ima nepokretnosti i u registar nepokretnosti.
Član 97
Ocem djeteta, rođenog za vrijeme trajanja braka, ili u roku 300 dana od prestanka braka, smatra se muž majke djeteta.
Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ocem djeteta smatra se muž majke iz tog braka, ako od prestanka prethodnog braka majke do rođenja djeteta nije proteklo 300 dana.
Ako bračni supružnik majke iz kasnijeg braka ospori svoje očinstvo, ocem djeteta smatra se muž majke iz prethodnog braka.
Član 98
Dijete rođeno van braka smatra se da je rođeno u braku kada njegovi roditelji međusobno sklope brak.
Ako su roditelji djeteta rođenog van braka imali namjeru da sklope brak, pa su u tome bili spriječeni smrću jednog od njih ili oba ili nekom bračnom smetnjom koja je nastala poslije začeća djeteta, sud će u vanparničnom postupku, na predlog jednog od roditelja ili djeteta, proglasiti da je dijete rođeno u braku.
Ako roditelji nijesu živi ili je živi roditelj lišen poslovne sposobnosti ili je lišen roditeljskog prava, postupak kod suda radi proglašenja da je dijete rođeno u braku do punoljetstva djeteta pokreće organ starateljstva.
Član 99
Ocem djeteta, koje nije rođeno u braku ni u roku 300 dana po prestanku braka, smatra se muškarac koji ga prizna za svoje ili čije je očinstvo utvrđeno odlukom suda.
Član 100
Čim sazna za rođenje vanbračnog djeteta, a prije upisa u matični registar rođenih, matičar je dužan pozvati majku djeteta da se izjasni o tome koga smatra ocem djeteta. Ovu izjavu majka može dati i bez poziva.
Kad primi izjavu majke o tome koga smatra ocem njenog djeteta, matičar će pozvati označeno lice da se u roku od 30 dana neposredno pred matičarem ili u ovjerenoj ispravi izjasni o svom očinstvu. Poziv ovom licu mora se uručiti lično i na način kojim se obezbjeđuje tajnost.
Ako pozvano lice izjavi da nije otac djeteta ili se u roku od 30 dana ne izjasni o očinstvu djeteta, matičar će o tome obavijestiti majku djeteta.
Ako pozvano lice izjavi na zapisnik pred matičarem ili u ovjerenoj ispravi da se smatra ocem djeteta, matičar će ga upisati kao oca djeteta u matični registar rođenih i o upisu obavijestiti majku djeteta.
Član 101
Očinstvo se može priznati pred matičarem, organom starateljstva, sudom ili drugim organom ovlašćenim za sastavljanje javnih isprava. Ovi organi su dužni da bez odlaganja ovjereni zapisnik dostave matičaru nadležnom za upis djeteta u matični registar rođenih.
Očinstvo se može priznati i u testamentu.
Član 102
Izjava o priznanju očinstva može se dati i prije rođenja djeteta. Izjava proizvodi pravno dejstvo pod uslovom da se dijete rodi živo.
Član 103
Poslije smrti djeteta očinstvo se može utvrditi samo odlukom suda na zahtjev lica koja za to imaju pravni interes.
Član 104
Očinstvo može priznati muškarac sposoban za rasuđivanje koji je navršio 16 godina života.
Član 105
Priznanje očinstva proizvodi pravno dejstvo i upisuje se u matični registar rođenih samo ako se sa priznanjem saglasi majka djeteta.
Izjava iz stava I ovog člana može se dati na način propisan u članu 101 ovog zakona za priznanje očinstva.
Matičar je dužan da pozove majku djeteta da se u roku od 90 dana izjasni o priznanju očinstva, ako ona već ranije nije označila isto lice kao oca djeteta.
Član 106
Ako je dijete starije od 16 godina potrebna je i njegova saglasnost sa priznanjem očinstva. Ova saglasnost se daje na način propisan u članu 100 ovog zakona.
Ako je dijete mlađe od 16 godina ili je starije od 16 godina ali je trajno nesposobno za rasuđivanje, a majka više nije živa, ili je nepoznatog boravišta, ili je proglašena umrlom, ili je potpuno lišena poslovne sposobnosti, izjavu o saglasnosti sa priznanjem očinstva daje staralac djeteta sa odobrenjem organa starateljstva.
Član 107
Ako se majka djeteta ili dijete koje je starije od 16 godina ili staralac djeteta kad je njegova saglasnost potrebna ne saglase sa priznanjem očinstva, ili se ne izjasne o tome u roku od 30 dana, po prijemu obavještenja o priznanju, lice koje je priznalo dijete za svoje može podnijeti tužbu sudu radi utvrđivanja da je ono otac djeteta.
Tužba se može podnijeti u roku od tri godine po prijemu obavještenja o nesaglasnosti majke, odnosno djeteta. Ako je u međuvremenu utvrđeno očinstvo drugog lica tužba se ne može podnijeti po proteku roka za osporavanje očinstva tom licu.
Član 108
Izjava o priznavanju očinstva, kao i izjave majke i djeteta o saglasnosti sa priznanjem očinstva ne mogu se opozvati.
Lice koje je dalo izjavu o priznavanju očinstva, odnosno izjavu o saglasnosti sa priznavanjem očinstva, može tražiti poništenje izjave ako je ona data pod prinudom ili u zabludi.
Tužba za poništaj izjave može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana kada je prinuda prestala ili zabluda uočena.
Član 109
Tužbu za utvrđivanje očinstva djeteta rođenog van braka, pored lica koje sebe smatra ocem djeteta, mogu podnijeti dijete i majka djeteta.
Dijete rođeno van braka može podnijeti tužbu za utvrđivanje očinstva do navršene 23 godine života. Ako je dijete maloljetno ili je poslovno nesposobno tužbu u njegovo ime može podnijeti majka. Ako majka nije živa, ili je lišena poslovne sposobnosti, odnosno roditeljskog prava, kao i kada je majka nepoznatog boravišta, tužbu može podnijeti staralac sa odobrenjem organa starateljstva.
Tužbu za utvrđivanje očinstva majka može podnijeti u svoje ime dok vrši roditeljsko pravo.
Član 110
Ako je majka označila određeno lice za oca svog djeteta a u roku od godinu dana od rođenja djeteta ne pokrene postupak za utvrđivanje očinstva, organ starateljstva može po službenoj dužnosti da pokrene taj postupak u ime djeteta. U tom slučaju djetetu se postavlja poseban staralac za vođenje postupka.
Organ starateljstva neće po službenoj dužnosti pokrenuti postupak za utvrđivanje očinstva, ako se majka iz opravdanih razloga protivi tome.
Član 111
Odredbe ovog zakona o utvrđivanju očinstva shodno se primjenjuju i pri utvrđivanju materinstva, ukoliko iz prirode odnosa ne proizilazi nešto drugo.
Član 112
Nije dopušteno utvrđivanje očinstva djeteta koje je začeto vještačkom oplodnjom majke.
Član 113
Bračni supružnik može osporavati očinstvo djeteta koje je rođeno u braku ili prije isteka 300 dana od prestanka braka ako smatra da mu nije otac.
Lice iz stava 1 ovog člana tužbu za osporavanje očinstva podnosi u roku od šest mjeseci od dana saznanja za činjenicu da on nije otac, ali najkasnije do navršene pete godine života djeteta.
Član 114
Majka može osporavati da je otac njenog djeteta lice koje se po ovom zakonu smatra njegovim ocem.
Tužba za osporavanje očinstva se podnosi u roku od šest mjeseci od rođenja djeteta.
Član 115
Dijete može osporavati da mu je otac lice koje se po ovom zakonu smatra njegovim ocem.
Tužba za osporavanje očinstva se može podnijeti do navršene 23 godine života.
Član 116
Lice koje sebe smatra ocem djeteta rođenog van braka može osporiti očinstvo drugom licu koje je to dijete priznalo za svoje, pod uslovom da istom tužbom traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
Tužba se može podnijeti i u roku od jedne godine od upisa osporavanog očinstva u matični registar rođenih.
Član 117
Lice koje sebe smatra ocem djeteta rođenog u braku može osporiti očinstvo licu koje se po ovom zakonu smatra ocem djeteta, pod uslovom da istom tužbom traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
Tužba radi osporavanja očinstva u slučaju iz stava 1 ovoga člana može se podnijeti u roku od jedne godine od rođenja djeteta.
Član 118
Bračni supružnik može osporavati očinstvo djeteta koje je rodila njegova žena u toku braka ili do isteka 300 dana od prestanka braka, ako je dijete bez njegove saglasnosti začeto vještačkom oplodnjom majke oplodnim ćelijama drugog muškarca.
Lice iz stava 1 ovog člana tužbu radi osporavanja očinstva može podnijeti u roku od šest mjeseci od saznanja za činjenicu da je dijete začeto vještačkim putem oplodnim ćelijama drugog muškarca, a najkasnije do navršene pete godine života djeteta.
Član 119
Poslije smrti djeteta nije dopušteno osporavanje očinstva.
Član 120
Odredbe ovog zakona o osporavanju očinstva shodno se primjenjuju i pri osporavanju materinstva, ukoliko iz prirode tih odnosa ne proizilazi nešto drugo.
ČETVRTI DIO
USVOJENjE
Član 121
Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne, zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.
Član 122
Dijete ima pravo da zna da je usvojeno.
Usvojioci su dužni da upoznaju dijete da je usvojeno najkasnije do njegove 7 godine života, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako je usvojeno starije dijete i da o tome obavijeste organ starateljstva.
1) Zajedničke odredbe
Član 123
Usvojenje se može zasnovati samo ako je to u najboljem interesu usvojenika.
Ne može se usvojiti srodnik po krvi u pravoj liniji, ni brat ili sestra.
Staratelj ne može usvojiti svog štićenika dok ga organ starateljstva ne razriješi dužnosti staratelja.
Član 124
Ne može se usvojiti dijete prije proteka tri mjeseca od njegovog rođenja.
Ne može se usvojiti dijete maloljetnih roditelja. Izuzetno, ovo se dijete može usvojiti po proteku jedne godine od njegovog rođenja, ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja, odnosno drugih bližih srodnika.
Dijete čiji su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po proteku tri mjeseca od njegovog napuštanja.
Član 125
Usvojenje između stranog državljanina kao usvojioca i domaćeg državljanina kao usvojenika ne može se zasnovati.
Izuzetno, strani državljanin može usvojiti dijete ako se ne može naći usvojilac među domaćim državljanima.
Za usvojenje iz stava 2 ovog člana potrebna je saglasnost ministarstva nadležnog za poslove socijalnog staranja.
Saglasnost za usvojenje iz stava 3 ovog člana daje se na osnovu mišljenja stručne komisije.
Stručnu komisiju iz stava 4 ovog člana obrazuje ministar nadležan za socijalno staranje.
Komisija ima 5 članova i čine je lica koja imaju profesionalno iskustvo u radu sa dijecom.
Član 126
Usvojiti može samo lice koje je u starosnom dobu od 30 do 50 godina i da je starije od usvojenika najmanje 18 godina.
Usvojioci koji zajednički usvajaju isto dijete, mogu usvojiti i ako samo jedan od njih ispunjava uslove iz stava 1 ovog člana.
Ako postoje naročito opravdani razlozi, usvojilac može biti i lice starije od 50 godina, ali starosna razlika između usvojilaca i usvojenika ne smije biti veća od 50 godina.
Ako usvojioci usvajaju i djecu koja su sestre i braća, ili sestre i braća po majci ili ocu, usvojiti mogu i ako jedan od njih ispunjava uslove iz stava 1 ovog člana samo u odnosu na jedno dijete.
Član 127
Usvojiti ne može lice koje:
1) je lišeno roditeljskog prava ili mu je roditeljsko pravo ograničeno;
2) je lišeno poslovne sposobnosti;
3) boluje od bolesti koja može štetno djelovati na usvojenika;
4) ne pruža dovoljno jemstva da će pravilno ostvarivati roditeljsko staranje.
5) je osuđeno za krivično djelo iz grupe krivičnih djela protiv života i tijela, protiv polne slobode i krivičnih djela protiv braka i porodice.
Usvojiti ne može ni lice kod čijeg bračnog ili vanbračnog supružnika postoji jedna od okolnosti iz stava 1 ovog člana.
Član 128
Za usvojenje je potreban pristanak oba roditelja ili jedinog roditelja djeteta, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 129
Za usvojenje nije potreban pristanak roditelja usvojenika:
1) koji je lišen roditeljskog prava;
2) koji ne živi sa djetetom, a tri mjeseca je u većoj mjeri zanemario staranje o djetetu;
3) koji je lišen poslovne sposobnosti;
4) kome je boravište nepoznato najmanje šest mjeseci, a u tom periodu se ne brine za dijete.
Član 130
Za usvojenje djeteta pod starateljstvom potreban je pristanak staratelja, osim ako pristanak daje maloljetni roditelj.
Ako je staratelj licu zaposlen u organu starateljstva, pristanak za usvojenje daje staratelj za poseban slučaj.
2) Posebni uslovi za usvojenje
Član 131
Dijete se može usvojiti do navršenih 18 godina života.
Blizanci i braća i sestre među kojima postoji emocionalna povezanost usvajaju se zajedno, a izuzetno mogu da budu usvojeni odvojeno ako ne postoji mogućnost da budu usvojeni zajedno i ako je to u njihovom najboljem interesu.
Član 132
Dijete mogu usvojiti bračni supružnici zajednički, kao i maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.
Dijete mogu usvojiti i vanbračni supružnici koji žive u vanbračnoj zajednici, kao i vanbračni supružnik roditelja djeteta koje se usvaja ako sa roditeljem djeteta živi u vanbračnoj zajednici.
Izuzetno, ministar nadležan za poslove socijalnog staranja može dozvoliti usvojenje i licu koje samo živi ako za to postoje naročito opravdani razlozi i ako je to u najboljem interesu djeteta, u skladu sa ovim zakonom.
3) Posebni uslovi za nepotpuno usvojenje
Čl. 133-134
(brisano)
III. POSTUPAK ZASNIVANjA USVOJENjA
Član 135
Usvojenje se zasniva odlukom organa starateljstva.
Član 136
Za vođenje postupka zasnivanja usvojenja nadležan je organ starateljstva mjesta prebivališta, odnosno boravišta djeteta, ako se njegovo prebivalište ne može utvrditi.
Lice koje želi usvojiti dijete podnosi zahtjev organu starateljstva preko ministarstva nadležnog za poslove socijalnog staranja. Bliže uslove o načinu podnošenja zahtjeva i vođenju evidencije propisaće ministarstvo nadležno za poslove socijalnog staranja.
U postupku zasnivanja usvojenja isključena je javnost.
Član 137
Organ starateljstva, na osnovu priloženih, odnosno po službenoj dužnosti pribavljenih dokaza, utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za zasnivanje usvojenja propisani ovim zakonom.
Organ starateljstva po službenoj dužnosti pribavlja mišljenje o podobnosti lica koje želi da usvoji od organa starateljstva njegovog prebivališta, porodičnog savjetovališta, drugih odgovarajućih ustanova, kao i obrazloženo mišljenje odgovarajućih stručnjaka (socijalni radnik, psiholog, doktor, pedagog i dr.)
Član 138
U postupku zasnivanja usvojenja roditelj djeteta, bračni supružnik lica koje namjerava usvojiti i dijete daju svoj pristanak za usvojenje pred organom starateljstva koji vodi postupak ili organom starateljstva svog prebivališta, odnosno boravišta, ako se prebivalište ne može utvrditi.
Ako je pristanak dat pred organom koji ne vodi postupak zasnivanja usvojenja, ovaj organ će ovjereni zapisnik odmah dostaviti organu koji vodi postupak.
Dijete svoj pristanak na usvojenje daje bez prisustva roditelja i lica koje ga želi usvojiti.
Član 139
Roditelj svoj pristanak na usvojenje može dati i prije pokretanja postupka zasnivanja usvojenja, ali tek kad dijete navrši tri mjeseca života.
Organ starateljstva će roditelja, prije nego on da pristanak na usvojenje, upoznati sa pravnim posljedicama njegovog pristanka i usvojenja.
Pristanak se daje na zapisnik, a ovjereni prepis zapisnika uručuje se roditelju.
Roditelj može odustati od pristanka na usvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika iz stava 3 ovog člana.
Roditelj čiji pristanak na usvojenje djeteta nije potreban, kao i roditelj koji je pristao da dijete usvoje njemu nepoznati usvojioci, nije stranka u postupku.
Član 140
U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upozoriće usvojioce na obavezu iz člana 122 stav 2 ovog zakona.
U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upoznaće roditelje djeteta, usvojioce i dijete starije od 10 godina sa pravnim posljedicama usvojenja.
Član 141
Prije donošenja rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva može odlučiti da smjesti dijete u porodicu budućih usvojilaca na period od šest mjeseci bez naknade, osim kad je usvojilac strani državljanin.
Za vrijeme trajanja smještaja iz stava 1 ovog člana dijete će biti pod posebnim nadzorom organa starateljstva kako bi se utvrdilo da li je usvojenje u njegovom najboljem interesu.
Član 142
U dispozitivu rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva navodi: lično ime, datum i mjesto rođenja i državljanstvo usvojenika, lično ime jednog roditelja, matični broj i državljanstvo usvojilaca, vrstu usvojenja i novo lično ime usvojenika.
Protiv rješenja o zasnivanju usvojenja može se podnijeti žalba u roku od osam dana od dana prijema rješenja.
Usvojenje je zasnovano kad rješenje o zasnivanju usvojenja postane pravosnažno.
