Na osnovu člana 88 tačke 2 Ustava Republike Crne Gore donosim
UKAZ
O PROGLAŠENJU PORODIČNOG ZAKONA
Proglašavam Porodični zakon, koji je donijela Ustavotvorna skupština Republike Crne
Gore, na šestoj sjednici drugog redovnog zasijedanja u 2006. godini, dana 27. decembra
Broj: 01- 1601/2
Podgorica, 29. decembra 2006. godine
Predsjednik Republike Crne Gore,
Filip Vujanović, s.r.
PORODIČNI ZAKON
PRVI DIO
OSNOVNE ODREDBE
Član 1
Ovim zakonom uređuju se: brak i odnosi u braku, odnosi roditelja i djece, usvojenje,
porodični smještaj (hraniteljstvo), starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi u porodici i
postupci nadležnih organa u vezi sa bračnim i porodičnim odnosima.
Član 2
Porodica je životna zajednica roditelja, djece i drugih srodnika koji u smislu ovoga
zakona imaju međusobna prava i obaveze, kao i druga osnovna zajednica života u kojoj se
njeguju i podižu djeca.
Član 3
Brak se zasniva na slobodnoj odluci muškarca i žene da sklope brak, na njihovoj
ravnopravnosti, uzajamnom poštovanju i međusobnom pomaganju.
Član 4
Odnosi roditelja i djece zasnivaju se na obostranim pravima i dužnostima, posebno
roditelja da se staraju o zaštiti interesa i dobrobiti djece i njihovoj odgovornosti za podizanje,
vaspitanje i osposobljavanje za samostalan život, i djece da se staraju o svojim roditeljima i
da se prema njima odnose sa poštovanjem.
Član 5
Svako je dužan da se rukovodi najboljim interesom djeteta u svim aktivnostima koje se
tiču djeteta.
Država je dužna da poštuje i unapređuje prava djeteta i preduzima sve potrebne mjere za
zaštitu djeteta od zanemarivanja, zlostavljanja i eksploatacije.
Član 6
Prava i dužnosti roditelja i drugih srodnika prema djeci, kao i prava i dužnosti djece
prema roditeljima i srodnicima jednaka su, bez obzira da li su djeca rođena u braku ili van
braka.
Član 7
Pravo je svakog lica da slobodno odlučuje o rađanju svoje djece, a kao roditelja da stvara
mogućnosti i obezbjeđuje uslove za njihov zdrav psihofizički razvoj u porodici i društvu.
Država mjerama socijalne, zdravstvene i pravne zaštite, sistemom vaspitanja,
obrazovanja i informisanja, politikom zapošljavanja, stambenom i poreskom politikom, kao i
razvijanjem svih drugih djelatnosti u korist porodice i njenih članova obezbjeđuje uslove za
slobodno i odgovorno roditeljstvo.
Član 8
Usvojenjem između usvojioca i usvojenika uspostavljaju se odnosi koji postoje između
roditelja i djece, s ciljem da se djetetu koje se usvaja pruže uslovi života kakve imaju djeca
koja žive u porodici.
Član 9
Država starateljstvom pruža zaštitu djeci koja nijesu pod roditeljskim staranjem i
punoljetnim licima koja nijesu sposobna ili koja nijesu u mogućnosti da se sama staraju o
svojoj ličnosti, pravima i interesima.
Poslove starateljstva vrši centar za socijalni rad (u daljem tekstu: organ starateljstva).
Član 10
Obaveza izdržavanja između roditelja i djece i drugih srodnika, kao i bračnih i
vanbračnih drugova, izraz je porodične solidarnosti i u interesu je društva.
Član 11
Imovinski odnosi u porodici zasnivaju se na načelima ravnopravnosti, uzajamnosti i
solidarnosti, kao i na zaštiti interesa djece.
Član 12
Zajednica života muškarca i žene koja traje duže (vanbračna zajednica), izjednačena je
sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinskopravnih odnosa.
Vanbračna zajednica ne proizvodi dejstvo iz stava 1 ovog člana, ako su u vrijeme njenog
zasnivanja postojale smetnje za sklapanje punovažnog braka.
Član 13
Punoljetstvo se stiče sa navršenom 18 godinom života.
Potpuna poslovna sposobnost stiče se punoljetstvom ili sklapanjem braka prije
punoljetstva uz dozvolu suda.
Član 14
Za pružanje stručne pomoći i zaštite prava i interesa djeteta i ostalih članova porodice, za
rješavanje sporova između članova porodice, kao i u svim slučajevima poremećenih
porodičnih odnosa nadležan je organ starateljstva, sud i lice ovlašćeno za posredovanje.
DRUGI DIO
BRAK
Član 15
Brak je zakonom uređena zajednica života muškarca i žene.
Član 16
Brak se sklapa saglasnošću volja žene i muškarca datih pred nadležnim organom, na
način predviđen ovim zakonom.
Član 17
Brak se sklapa radi ostvarivanja zajednice života bračnih drugova.
Član 18
Brak ne može sklopiti lice čija volja nije slobodna.
Član 19
Niko ne može sklopiti novi brak dok mu ranije sklopljeni brak ne prestane.
Član 20
Brak ne može sklopiti lice koje zbog duševne bolesti ili iz drugih razloga nije sposobno
za rasuđivanje.
Član 21
Ne mogu sklopiti brak među sobom krvni srodnici u pravoj liniji, kao ni rođeni brat i
sestra, brat i sestra po ocu ili majci, stric i sinovica, ujak i sestričina, tetka i bratanić, tetka i
sestrić, ni djeca rođene braće i sestara i djeca braće i sestara po ocu ili majci.
Član 22
Srodstvo zasnovano potpunim usvojenjem predstavlja smetnju za sklapanje braka na isti
način kao i krvno srodstvo.
Srodstvo zasnovano nepotpunim usvojenjem predstavlja smetnju za sklapanje braka
samo između usvojioca i usvojenika i njegovih potomaka.
Izuzetno od stava 2 ovog člana, nadležni sud može, iz opravdanih razloga, dozvoliti
sklapanje braka između usvojioca i usvojenika, po prethodno pribavljenom mišljenju organa
starateljstva.
Član 23
Ne mogu sklopiti brak srodnici po tazbini i to: svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka,
maćeha i pastorak, bez obzira na to da li je brak usljed čijeg sklapanja su oni došli u ove
odnose prestao.
Izuzetno od stava 1 ovog člana, nadležni sud može, iz opravdanih razloga, dozvoliti
sklapanje braka, po prethodno pribavljenom mišljenju organa starateljstva.
Član 24
Ne može sklopiti brak lice koje nije navršilo 18 godina života.
Izuzetno od stava 1 ovog člana, sud može dozvoliti sklapanje braka maloljetnom licu
starijem od 16 godina, u skladu sa posebnim zakonom.
Član 25
Lica koja namjeravaju da stupe u brak podnose prijavu za sklapanje braka organu
nadležnom za vođenje matičnih knjiga u opštini (u daljem tekstu: matičar). Uz prijavu
podnose izvod iz matične knjige rođenih za svakog od njih, a kad je to potrebno i druge
isprave.
Član 26
Matičar će na osnovu izjava lica koja žele da stupe u brak, priloženih isprava, a po
potrebi i na drugi način utvrditi da li su ispunjeni svi uslovi za punovažnost braka.
Ako utvrdi da nijesu ispunjeni svi uslovi za punovažnost braka predviđeni ovim
zakonom, matičar će usmeno saopštiti podnosiocima prijave da ne mogu sklopiti brak i o
tome sačiniti službenu zabilješku.
Član 27
Lica koja su podnijela prijavu za sklapanje braka, ukoliko nijesu saglasna sa usmenim
saopštenjem iz člana 26 stav 2 ovog zakona, mogu tražiti da im matičar u roku od tri dana od
dana saopštenja donese rješenje o odbijanju prijave za sklapanje braka.
Protiv rješenja iz stava 1 ovog člana podnosioci prijave mogu izjaviti žalbu nadležnom
organu lokalne uprave u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Ovaj organ dužan je da
odluči po žalbi u roku od pet dana od dana prijema žalbe.
Član 28
Datum i čas za sklapanje braka određuje matičar u sporazumu sa licima koja žele da
stupe u brak.
Član 29
Matičar će preporučiti licima koja žele da stupe u brak da se do dana sklapanja braka
uzajamno obavijeste o stanju zdravlja, da posjete bračno, odnosno porodično savjetovalište i
da se upoznaju sa stručnim mišljenjem o uslovima za razvoj skladnih bračnih i porodičnih
odnosa, da posjete zdravstvenu ustanovu radi upoznavanja sa mogućnostima i prednostima
planiranja porodice, kao i da se sporazumiju o budućem prezimenu.
Član 30
Ako se jedno ili oba lica koja su podnijela prijavu za sklapanje braka ne pojave u
dogovoreno vrijeme, a izostanak ne opravdaju, smatraće se da je prijava povučena.
Član 31
Brak se sklapa pred nadležnim organom lokalne uprave na svečan način, u službenoj
prostoriji prigodno uređenoj za tu namjenu.
Izuzetno, matičar može dozvoliti da se brak sklopi i na nekom drugom prikladnom
mjestu, ako to bračni drugovi zahtijevaju i za to navedu opravdane razloge.
Član 32
Sklapanju braka prisustvuju oba buduća bračna druga, odbornik skupštine opštine koga
ona odredi, dva svjedoka i matičar.
Član 33
U naročito opravdanim slučajevima nadležni organ lokalne uprave može dozvoliti da se
brak sklopi u prisustvu jednog od budućih bračnih drugova i punomoćnika drugog bračnog
druga.
U punomoćju, koje mora biti ovjereno i izdato samo radi sklapanja braka, moraju biti
označeni lični podaci punomoćnika i lica sa kojim se, preko punomoćnika, sklapa brak i
datum izdavanja punomoćja.
Punomoćje iz stava 2 ovog člana važi 90 dana od dana ovjeravanja.
Žalbu protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za sklapanje braka preko punomoćnika
podnosioci zahtjeva mogu izjaviti ministarstvu nadležnom za unutrašnje poslove i javnu
upravu.
Član 34
Svjedok pri sklapanju braka može biti svako poslovno sposobno lice.
Član 35
Sklapanje braka počinje utvrđivanjem identiteta budućih bračnih drugova i izvještajem
matičara da su sklapanju braka pristupili podnosioci prijave i da su ispunjeni zakonom
predviđeni uslovi za punovažnost njihovog braka.
Ako se brak zaključuje preko punomoćnika pročitaće se priloženo punomoćje.
Član 36
Pošto odbornik skupštine opštine utvrdi da na izvještaj matičara nema prigovora, na
prigodan način upoznaće buduće bračne drugove s odredbama ovog zakona o njihovim
pravima i dužnostima i istaknuti značaj braka, a posebno da je skladan brak od najveće
važnosti za porodični život.
Odbornik skupštine opštine će pitati buduće bračne drugove pojedinačno da li pristaju da
međusobno sklope brak.
Poslije datih saglasnih izjava o sklapanju braka, odbornik skupštine opštine proglašava
da je brak sklopljen.
Član 37
Sklopljeni brak matičar upisuje u matičnu knjigu vjenčanih u koju se potpisuju bračni
drugovi, odbornik skupštine opštine, svjedoci i matičar.
Član 38
Odmah po sklapanju braka, bračnim drugovima se izdaje izvod iz matične knjige
vjenčanih.
Član 39
Bračni drugovi su ravnopravni u braku.
Član 40
Bračni drugovi dužni su da vode zajednički život, da jedan drugom budu vjerni, da se
uzajamno pomažu, međusobno poštuju, razvijaju i održavaju skladne bračne i porodične
odnose.
Član 41
Prilikom sklapanja braka bračni drugovi mogu se sporazumjeti da:
1) svaki zadrži svoje prezime;
2) kao zajedničko prezime uzmu prezime jednog od njih;
3) kao zajedničko prezime uzmu oba njihova prezimena;
4) samo jedan od njih svom prezimenu doda i prezime drugog bračnog druga.
U slučaju sporazuma o prezimenu iz stava 1 tačke 3) ovog člana, bračni drugovi će
odlučiti koje će se prezime upotrebljavati na prvom mjestu.
Član 42
Bračni drugovi sporazumno određuju mjesto stanovanja.
Član 43
Bračni drugovi su nezavisni u izboru rada i zanimanja.
Član 44
Bračni drugovi sporazumno odlučuju o podizanju zajedničke djece i o tome kako će
urediti odnose i obavljati poslove koji se tiču bračne, odnosno porodične zajednice.
III. PRESTANAK BRAKA
Član 45
Brak prestaje smrću bračnog druga, proglašenjem nestalog bračnog druga umrlim,
poništenjem i razvodom braka.
Ako je bračni drug proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je po pravosnažnoj
odluci suda utvrđen kao dan njegove smrti.
Brak prestaje poništenjem i razvodom kad odluka suda o poništenju, odnosno razvodu
braka postane pravosnažna.
Član 46
Ništav je brak, ako izjave volje bračnih drugova nijesu bile potvrdne ili ako brak nije
sklopljen pred nadležnim organom.
Član 47
Ništav je brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih
drugova.
Ako bračni drugovi iznesu u postupku za poništenje braka da raniji brak nije punovažan,
prethodno će se odlučiti o punovažnosti ranijeg braka i ako taj brak bude poništen, njihov se
brak neće poništiti.
Neće se poništiti novi brak sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih
drugova, ako je raniji brak prestao.
Ako zbog smrti bračnog druga koji je sklopio novi brak za vrijeme trajanja ranijeg braka,
istovremeno prestanu oba braka, poništiće se novi brak, osim u slučaju poništenja ranijeg
braka, ili ako je novi brak trajao duže vrijeme, a bračni drug iz ranijeg braka nije ništa
preduzimao u cilju uspostavljanja bračne zajednice.
Član 48
Ništav je brak koji sklopi lice koje zbog duševne bolesti ili iz drugih razloga nije
sposobno za rasuđivanje.
Ništav je brak između srodnika po krvi, po usvojenju ili tazbini između kojih zakon ne
dozvoljava brak.
Ako je brak sklopljen između srodnika po usvojenju ili po tazbini između kojih je brak
moguć samo po dozvoli suda (član 22 stav 3 i član 23 stav 2 ovog zakona), može sud, kome
je podnijeta tužba za poništenje braka, dati naknadno ovo odobrenje.
Član 49
Brak se može poništiti ako je bračni drug pristao na njegovo sklapanje u strahu
izazvanom silom ili ozbiljnom prijetnjom.
Član 50
Može se poništiti brak sklopljen u zabludi o ličnosti bračnog druga kad se mislilo da se
stupa u brak sa jednim licem, a stupilo se u brak sa drugim, ili kad se stupilo u brak sa
određenim licem, ali koje nije ono za koje se izdavalo.
Može se poništiti brak sklopljen u zabludi o bitnim osobinama jednog bračnog druga
koje bi drugog bračnog druga odvratilo od stupanja u brak da ih je znao i koje su dovele do
ozbiljne i trajne poremećenosti bračnih odnosa.
Član 51
Brak je ništav kada bračni drugovi nijesu stvarno željeli da uspostave zajednicu života
već da sklapanjem braka prikriju neki drugi pravni posao ili da ostvare neki drugi cilj
(zakonsko nasleđivanje, porodična penzija, izbjegavanje krivičnog gonjenja, zloupotreba
prava na stan i sl.).
Ovakav brak neće se poništiti ako je naknadno uspostavljena zajednica života.
Član 52
Pravo na podizanje tužbe za poništenje braka iz uzroka navedenih u čl. 46 do 48 i člana
51 ovog zakona pripada bračnim drugovima i drugim licima koja imaju neposredni pravni
interes da brak bude poništen, kao i državnom tužiocu.
Nakon prestanka razloga iz člana 48 ovog zakona, pravo na tužbu za poništenje braka
pripada samo bračnom drugu koji je bio teže duševno bolestan ili je iz drugih razloga bio
nesposoban za rasuđivanje. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od prestanka
navedenih razloga, a ako je bračni drug bio potpuno lišen poslovne sposobnosti, u roku od
jedne godine od pravnosnažnosti odluke o vraćanju poslovne sposobnosti.
Član 53
Poništenje braka sklopljenog pod prinudom ili u zabludi može tražiti samo bračni drug
koji je bio prinuđen ili je u zabludi pristao na brak.
Ne može se tražiti poništenje braka ako je protekla godina dana od dana kada je prinuda
prestala ili od kada je zabluda uočena, a bračni drugovi su živjeli zajedno za to vrijeme.
Član 54
Po tužbi roditelja, odnosno staraoca sud može, ispitujući sve okolnosti, poništiti brak
koji je bez dozvole nadležnog suda zaključilo lice mlađe od 18 godina do punoljetstva tog
lica.
Pravo na tužbu pripada i licu koje je u vrijeme sklapanja braka bilo maloljetno, a u roku
od godinu dana nakon punoljetstva.
Član 55
Pravo na podizanje tužbe za poništenje braka ne prelazi na nasljednike, ali nasljednici
tužioca mogu produžiti već započeti postupak, u cilju dokazivanja osnovanosti tužbe.
Član 56
Bračni drug može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi ozbiljno i trajno poremećeni
ili kad se iz drugih razloga ne može ostvariti svrha braka.
Član 57
Bračni drugovi mogu tražiti da se brak razvede na osnovu njihovog sporazuma.
Uz predlog za sporazumni razvod braka bračni drugovi su dužni da podnesu pisani
sporazum o vršenju roditeljskog prava i diobi zajedničke imovine.
Član 58
Muž ne može tražiti razvod braka za vrijeme trudnoće žene, odnosno dok njihovo dijete
ne navrši godinu dana života, osim ako žena pristane na razvod.
TREĆI DIO
ODNOSI RODITEQA I DJECE
Član 59
Roditeljsko pravo sačinjavaju prava i dužnosti roditelja da se brinu o ličnosti, pravima i
interesima svoje maloljetne djece.
Član 60
Roditeljsko pravo pripada majci i ocu zajedno.
Ako je jedan od roditelja umro ili nije poznat ili je lišen roditeljskog prava, roditeljsko
pravo pripada drugom roditelju.
Roditelj se ne može odreći roditeljskog prava.
Zabranjena je zloupotreba roditeljskog prava.
Član 61
Dijete ima pravo da zna ko su mu roditelji.
Pravo djeteta da zna ko su mu roditelji može biti ograničeno samo ovim zakonom.
Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može izvršiti
uvid u matičnu knjigu rođenih i u drugu dokumentaciju koja se odnosi na njegovo porijeklo.
Član 62
Dijete ima pravo da živi sa roditeljima i pravo da se roditelji o njemu staraju prije svih
drugih.
Pravo djeteta da živi sa roditeljima može biti ograničeno samo sudskom odlukom kada je
to u najboljem interesu djeteta.
Sud može donijeti odluku o odvajanju djeteta od roditelja ako postoje razlozi za
ograničenje ili lišenje roditeljskog prava ili u slučaju nasilja u porodici.
Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti
sa kojim će roditeljem živjeti.
Član 63
Dijete ima pravo da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi.
Pravo djeteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne živi može biti
ograničeno samo sudskom odlukom kada je to u najboljem interesu djeteta.
Sud može donijeti odluku o ograničavanju prava djeteta da održava lične odnose sa
roditeljem sa kojim ne živi ako postoje razlozi za ograničenje ili lišenje roditeljskog prava ili
u slučaju nasilja u porodici.
Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti
o održavanju ličnih odnosa sa roditeljem sa kojim ne živi.
Dijete ima pravo da održava lične odnose i sa srodnicima i drugim licima sa kojima ga
vezuje posebna bliskost ako je to u njegovom najboljem interesu.
Član 64
Dijete ima pravo na obezbjeđenje najboljih mogućih životnih i zdravstvenih uslova za
svoj pravilan i potpun razvoj.
Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može dati
pristanak za preduzimanje medicinskog zahvata.
Član 65
Dijete ima pravo na obrazovanje u skladu sa svojim sposobnostima, željama i
sklonostima.
Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti
koju će srednju školu pohađati.
Član 66
Dijete koje nije navršilo 14 godina života može preduzimati pravne poslove kojima ne
stiče ni prava ni obaveze i pravne poslove malog značaja.
Dijete koje je navršilo 14 godina života može preduzimati, pored pravnih poslova iz
stava 1 ovog člana, i sve ostale pravne poslove uz prethodnu ili naknadnu saglasnost roditelja,
odnosno saglasnost organa starateljstva za pravne poslove iz člana 308 stav 2 ovog zakona.
Dijete koje je navršilo 15 godina života može preduzimati pravne poslove kojima
upravlja i raspolaže svojom zaradom ili imovinom koju je steklo sopstvenim radom.
Dijete može preduzimati i druge pravne poslove kada je to predviđeno zakonom.
Član 67
Dijete koje je sposobno da formira svoje mišljenje ima pravo slobodnog izražavanja tog
mišljenja.
Dijete ima pravo da blagovremeno dobije sva obavještenja koja su mu potrebna za
formiranje svog mišljenja.
Mišljenju djeteta mora se posvetiti dužna pažnja u svim pitanjima koja ga se tiču i u
svim postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima, a u skladu sa godinama i zrelošću
djeteta.
Dijete koje je navršilo 10 godina života može slobodno i neposredno izraziti svoje
mišljenje u svim postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima.
Dijete koje je navršilo 10 godina života može se samo, odnosno preko nekog drugog lica
ili ustanove, obratiti sudu ili organu uprave i zatražiti pomoć u ostvarivanju svog prava na
slobodno izražavanje mišljenja.
Nadležni organ utvrđuje mišljenje djeteta u neformalnom razgovoru koji se obavlja na
prikladnom mjestu, u saradnji sa školskim psihologom, odnosno organom starateljstva,
porodičnim savjetovalištem ili drugom ustanovom specijalizovanom za porodične odnose, i u
prisustvu lica koje dijete samo izabere.
Član 68
Dijete je dužno da roditeljima pomaže u skladu sa svojim godinama i zrelošću.
Dijete koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine dužno je da djelimično podmiruje
potrebe svog izdržavanja, odnosno izdržavanja roditelja i maloljetnog brata odnosno sestre,
pod uslovima određenim ovim zakonom.
Član 69
Roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o djetetu.
Staranje o djetetu obuhvata: čuvanje, podizanje, vaspitavanje, obrazovanje, zastupanje,
izdržavanje, kao i upravljanje i raspolaganje imovinom djeteta.
Roditelji imaju pravo da dobiju sva obavještenja o djetetu od obrazovnih i zdravstvenih
ustanova.
Član 70
Roditelji imaju pravo i dužnost da čuvaju i podižu dijete tako što će se oni lično starati o
njegovom životu i zdravlju.
Roditelji ne smiju podvrgavati dijete ponižavajućim postupcima i kaznama koje
vrijeđaju ljudsko dostojanstvo djeteta i dužni su da dijete štite od takvih postupaka drugih
lica.
Roditelji ne smiju ostavljati bez nadzora dijete predškolskog uzrasta.
Roditelji mogu privremeno povjeriti dijete drugom licu samo ako to lice ispunjava
uslove za staratelja.
Član 71
Roditelji imaju pravo i dužnost da sa djetetom razvijaju odnos zasnovan na ljubavi,
povjerenju i uzajamnom poštovanju i da dijete usmjeravaju ka usvajanju onih vrijednosti koje
imaju univerzalni karakter.
Član 72
Roditelji imaju dužnost da obezbijede osnovno školovanje djetetu, a o daljem
obrazovanju djeteta dužni su da se staraju prema svojim mogućnostima.
Član 73
Roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dijete u svim pravnim poslovima i u svim
postupcima izvan granica poslovne i procesne sposobnosti djeteta (zakonsko zastupanje).
Roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dijete u svim pravnim poslovima i u svim
postupcima u granicama poslovne i procesne sposobnosti djeteta, osim ako nije drukčije
određeno zakonom (voljno zastupanje).
Roditelji imaju pravo da preduzimaju pravne poslove kojima upravljaju i raspolažu
prihodom koji je steklo dijete mlađe od 15 godina.
Član 74
Roditelji imaju pravo i dužnost da izdržavaju dijete pod uslovima određenim ovim
zakonom.
Član 75
Roditelji imaju pravo i dužnost da upravljaju i raspolažu imovinom djeteta pod uslovima
određenim ovim zakonom.
Član 76
Roditelji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno kada vode zajednički život.
Roditelji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno i kada ne vode zajednički život
ako zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava i ako sud procijeni da je taj
sporazum u najboljem interesu djeteta.
Član 77
Sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava obuhvata sporazum roditelja da će
zajednički i sporazumno vršiti sva prava i dužnosti iz sadržine roditeljskog prava.
Sastavni dio sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava jeste i sporazum o
tome šta će se smatrati prebivalištem djeteta.
Član 78
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo kada je drugi roditelj nepoznat, ili je umro, ili je
potpuno lišen roditeljskog prava, odnosno poslovne sposobnosti.
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo kada samo on živi sa djetetom, a sud još nije
donio odluku o vršenju roditeljskog prava.
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode
zajednički život, a nijesu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava.
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode
zajednički život, a zaključili su sporazum o zajedničkom ili samostalnom vršenju roditeljskog
prava, ali sud procijeni da taj sporazum nije u najboljem interesu djeteta.
Jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode
zajednički život ako zaključe sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava i ako sud
procjeni da je taj sporazum u najboljem interesu djeteta.
Član 79
Sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava obuhvata sporazum roditelja o
povjeravanju zajedničkog djeteta jednom roditelju, sporazum o visini doprinosa za
izdržavanje djeteta od drugog roditelja i sporazum o načinu održavanja ličnih odnosa djeteta
sa drugim roditeljem.
Sporazumom o samostalnom vršenju roditeljskog prava prenosi se vršenje roditeljskog
prava na onog roditelja kome je dijete povjereno.
Roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i dužnost da izdržava dijete, da sa
djetetom održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život djeteta odlučuje
zajednički i sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo.
Pitanjima koja bitno utiču na život djeteta, u smislu ovog zakona, smatraju se naročito:
obrazovanje djeteta, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad djetetom, promjena
prebivališta djeteta i raspolaganje imovinom djeteta velike vrijednosti.
Član 80
Organ starateljstva dužan je da roditeljima pruža odgovarajuće oblike pomoći i podrške i
preduzima potrebne mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta, a na osnovu
neposrednog saznanja ili obavještenja.
Organi pravosuđa, drugi organi, medicinska, obrazovna i druga ustanova, nevladina
organizacija i građani dužni su da obavijeste organ starateljstva čim saznaju da roditelj nije u
mogućnosti da vrši roditeljsko pravo.
Organ starateljstva dužan je odmah po prijemu obavješenja da ispita slučaj i preduzme
mjere za zaštitu prava djeteta.
Matičar je dužan da prijavi organu starateljstva rođenje djeteta čiji jedan ili oba roditelja
nijesu poznati, radi preduzimanja mjera za njegovu zaštitu.
Član 81
Ako opravdani interesi djeteta to zahtijevaju, organ starateljstva upozoriće roditelje na
greške i propuste u vaspitanju i podizanju djeteta i pomoći im da dijete pravilno odgajaju, a
može ih uputiti da se sami ili sa djetetom obrate određenom savjetovalištu, zdravstvenoj,
socijalnoj, vaspitnoj ili drugoj odgovarajućoj ustanovi.
Član 82
Kad je roditeljima potrebna trajnija pomoć i usmjeravanje u vršenju roditeljskih prava i
dužnosti ili je neophodno neposredno praćenje stanja i uslova u kojima dijete živi, organ
starateljstva odrediće nadzor nad vršenjem roditeljskog prava u pogledu djece ili u pogledu
pojedinog djeteta.
Odlukom o nadzoru organ starateljstva utvrdiće program nadzora i odrediti lice koje će
pratiti razvoj djeteta, kontrolisati postupke roditelja, podnositi periodične izvještaje organu
starateljstva i preduzimati druge mjere u interesu djeteta.
Član 83
Sud u vanparničnom postupku može po službenoj dužnosti ili na predlog roditelja,
odnosno staratelja ili drugog lica kome je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje i organa
starateljstva, donijeti odluku kojom će dijete uputiti u odgovarajuću ustanovu za vaspitanje ili
drugu porodicu, ako je došlo do poremećaja u ponašanju djeteta koji zahtijeva organizovan
vaspitni uticaj i izdvajanje djeteta iz sredine u kojoj živi.
Odlukom iz stava 1 ovog člana sud će odrediti i vrijeme trajanja ove mjere, koje ne može
biti duže od godinu dana.
Prije isteka vremena koje je određeno odlukom sud može po službenoj dužnosti ili na
predlog lica iz stava 1 ovog člana produžiti vrijeme trajanja ove mjere ili izreći drugu mjeru
za zaštitu prava djeteta.
Odluku o upućivanju sud će bez odlaganja dostaviti organu starateljstva koji će na
osnovu nje donijeti rješenje o upućivanju djeteta u odgovarajuću ustanovu ili drugu porodicu.
Član 84
Organ starateljstva može u opravdanim slučajevima da zahtijeva od roditelja polaganje
računa o upravljanju imovinom djeteta.
Organ starateljstva može tražiti da sud u vanparničnom postupku, radi zaštite imovinskih
prava djeteta, dozvoli sredstva obezbjeđenja na imovinu roditelja.
Organ starateljstva može radi zaštite imovinskih interesa djeteta, zahtijevati da sud
odluči da roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta imaju ulogu staraoca.
Član 85
Sud odlukom u vanparničnom postupku može roditelju koji nesavjesno vrši prava ili
dužnosti prema djetetu ograničiti roditeljsko pravo.
Ograničenjem roditeljskog prava roditelju se može oduzeti vršenje jednog ili više prava i
dužnosti prema djetetu, osim dužnosti da izdržava dijete.
Sud će roditelju oduzeti pravo da živi sa djetetom ako u većoj mjeri zanemaruje
podizanje i vaspitanje djeteta ili zbog prilika u porodici postoji opasnost za pravilno
podizanje djeteta.
Smatra se da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta naročito
ako ne brine dovoljno o ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj pomoći, redovnom
pohađanju škole, ne sprečava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjačenju ili krađi.
Član 86
Postupak za ograničenje roditeljskog prava pokreće sud po službenoj dužnosti, na
predlog organa starateljstva, drugog roditelja ili djeteta.
Ograničenje roditeljskog prava se određuje u trajanju do godinu dana.
Žalba protiv odluke iz člana 85 ovog zakona ne odlaže izvršenje.
Prije isteka roka iz stava 2 ovog člana sud će ispitati sve okolnosti slučaja i u najboljem
interesu djeteta novom odlukom vratiti roditeljima ograničeno pravo, produžiti trajanje
izrečene mjere ili izreći drugu mjeru za zaštitu najboljeg interesa djeteta.
Član 87
Roditelj koji zloupotrebljava roditeljska prava ili grubo zanemaruje roditeljske dužnosti,
lišava se roditeljskog prava.
Zloupotreba prava postoji naročito ako roditelj fizički, seksualno ili emocionalno
zlostavlja dijete; izrabljuje dijete prisiljavajući ga na pretjerani rad, ili na rad koji ugrožava
moral, zdravlje ili obrazovanje djeteta, odnosno na rad koji je zabranjen zakonom; podstiče
dijete na vršenje krivičnih djela; razvija loše navike i sklonosti i sl.
Grubo zanemarivanje dužnosti postoji naročito ako roditelj: napusti dijete ili se uopšte ne
stara o osnovnim životnim potrebama djeteta sa kojim živi; izbjegava da izdržava dijete ili da
održava lične odnose sa djetetom sa kojim ne živi, odnosno sprečava održavanje ličnih
odnosa djeteta i roditelja sa kojim dijete ne živi; ako s namjerom i neopravdano izbjegava da
stvori uslove za zajednički život sa djetetom koje se nalazi u ustanovi socijalne i dječije
zaštite.
Član 88
Roditelj može biti lišen roditeljskog prava u pogledu sve djece, a ako to posebne
okolnosti zahtijevaju može i samo prema pojedinom djetetu.
Odluku o lišenju roditeljskog prava donosi nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 89
Postupak za lišenje roditeljskog prava može pokrenuti drugi roditelj, organ starateljstva
ili državni tužilac.
Organ starateljstva dužan je da pokrene postupak za lišenje roditeljskog prava kad na
bilo koji način sazna da postoje razlozi za to predviđeni u ovom zakonu.
Ako organ starateljstva sazna da postoji opasnost zloupotrebe roditeljskog prava ili
opasnost grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti, dužan je da hitno preduzme mjere za
zaštitu ličnosti, prava i interesa djeteta.
Član 90
U bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece sud koji rješava ove
sporove može po službenoj dužnosti da donese odluku o lišenju roditeljskog prava ako utvrdi
da postoje razlozi predviđeni ovim zakonom.
Član 91
Roditelju se može odlukom suda vratiti roditeljsko pravo kada prestanu razlozi zbog
kojih je lišen roditeljskog prava.
Predlog za vraćanje roditeljskog prava mogu podnijeti roditelji i organ starateljstva.
U bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece sud koji rješava ove
sporove može po službenoj dužnosti da donese odluku o vraćanju roditeljskog prava, ako
utvrdi da za to postoje uslovi.
Član 92
Roditeljsko pravo može se produžiti i poslije punoljetstva djeteta ako ono zbog duševne
bolesti, zaostalog duševnog razvoja ili tjelesnih mana ili iz drugih razloga nije sposobno da se
samo stara o svojoj ličnosti, pravima i interesima.
Član 93
Odluku o produženju roditeljskog prava donosi sud u vanparničnom postupku na predlog
roditelja ili organa starateljstva.
Predlog za produženje roditeljskog prava podnosi se prije punoljetstva djeteta, ali sud
može produžiti roditeljsko pravo i u slučaju kad predlog nije blagovremeno podnijet, ako su u
vrijeme nastupanja punoljetstva postojali razlozi za produženje roditeljskog prava.
U odluci o produženju roditeljskog prava sud će odrediti da li je lice nad kojim je
produženo roditeljsko pravo izjednačeno sa djetetom.
Član 94
Kad prestanu razlozi zbog kojih je produženo roditeljsko pravo nad punoljetnim licem
sud će, na predlog tog lica, roditelja ili organa starateljstva, donijeti odluku o prestanku
produženog roditeljskog prava.
Član 95
Roditeljsko pravo prestaje kad dijete stekne potpunu poslovnu sposobnost, kad bude
usvojeno i kad umre dijete ili roditelj.
Ako dijete usvoji očuh ili maćeha, roditeljsko pravo ne prestaje roditelju koji je bračni
drug usvojioca.
Član 96
Pravosnažna sudska odluka o ograničenju, lišenju, vraćanju, produženju i prestanku
produženog roditeljskog prava, unijeće se u matičnu knjigu rođenih, a ako to lice ima
nepokretnosti i u registar nepokretnosti.
Član 97
Ocem djeteta, rođenog za vrijeme trajanja braka, ili u roku 300 dana od prestanka braka,
smatra se muž majke djeteta.
Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ocem djeteta smatra se muž majke iz tog
braka, ako od prestanka prethodnog braka majke do rođenja djeteta nije proteklo 300 dana.
Ako muž majke iz kasnijeg braka ospori svoje očinstvo, ocem djeteta smatra se muž
majke iz prethodnog braka.
Član 98
Dijete rođeno van braka smatra se da je rođeno u braku kada njegovi roditelji
međusobno sklope brak.
Ako su roditelji djeteta rođenog van braka imali namjeru da sklope brak, pa su u tome
bili spriječeni smrću jednog od njih ili oba ili nekom bračnom smetnjom koja je nastala
poslije začeća djeteta, sud će u vanparničnom postupku, na predlog jednog od roditelja ili
djeteta, proglasiti da je dijete rođeno u braku.
Ako roditelji nijesu živi ili je živi roditelj lišen poslovne sposobnosti ili je lišen
roditeljskog prava, postupak kod suda radi proglašenja da je dijete rođeno u braku do
punoljetstva djeteta pokreće organ starateljstva.
Član 99
Ocem djeteta, koje nije rođeno u braku ni u roku 300 dana po prestanku braka, smatra se
muškarac koji ga prizna za svoje ili čije je očinstvo utvrđeno odlukom suda.
Član 100
Čim sazna za rođenje vanbračnog djeteta, a prije upisa u matičnu knjigu rođenih, matičar
je dužan pozvati majku djeteta da se izjasni o tome koga smatra ocem djeteta. Ovu izjavu
majka može dati i bez poziva.
Kad primi izjavu majke o tome koga smatra ocem njenog djeteta, matičar će pozvati
označeno lice da se u roku od 30 dana neposredno pred matičarem ili u ovjerenoj ispravi
izjasni o svom očinstvu. Poziv ovom licu mora se uručiti lično i na način kojim se
obezbjeđuje tajnost.
Ako pozvano lice izjavi da nije otac djeteta ili se u roku od 30 dana ne izjasni o očinstvu
djeteta, matičar će o tome obavijestiti majku djeteta.
Ako pozvano lice izjavi na zapisnik pred matičarem ili u ovjerenoj ispravi da se smatra
ocem djeteta, matičar će ga upisati kao oca djeteta u matičnu knjigu rođenih i o upisu
obavijestiti majku djeteta.
Član 101
Očinstvo se može priznati pred matičarem, organom starateljstva, sudom ili drugim
organom ovlašćenim za sastavljanje javnih isprava. Ovi organi su dužni da bez odlaganja
ovjereni zapisnik dostave matičaru nadležnom za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih.
Očinstvo se može priznati i u testamentu.
Član 102
Izjava o priznanju očinstva može se dati i prije rođenja djeteta. Izjava proizvodi pravno
dejstvo pod uslovom da se dijete rodi živo.
Član 103
Poslije smrti djeteta očinstvo se može utvrditi samo odlukom suda na zahtjev lica koja za
to imaju pravni interes.
Član 104
Očinstvo može priznati muškarac sposoban za rasuđivanje koji je navršio 16 godina
života.
Član 105
Priznanje očinstva proizvodi pravno dejstvo i upisuje se u matičnu knjigu rođenih samo
ako se sa priznanjem saglasi majka djeteta.
Izjava iz stava 1 ovog člana može se dati na način propisan u članu 101 ovog zakona za
priznanje očinstva.
Matičar je dužan da pozove majku djeteta da se u roku od 90 dana izjasni o priznanju
očinstva, ako ona već ranije nije označila isto lice kao oca djeteta.
Član 106
Ako je dijete starije od 16 godina potrebna je i njegova saglasnost sa priznanjem
očinstva. Ova saglasnost se daje na način propisan u članu 100 ovog zakona.
Ako je dijete mlađe od 16 godina ili je starije od 16 godina ali je trajno nesposobno za
rasuđivanje, a majka više nije živa, ili je nepoznatog boravišta, ili je proglašena umrlom, ili je
potpuno lišena poslovne sposobnosti, izjavu o saglasnosti sa priznanjem očinstva daje
staralac djeteta sa odobrenjem organa starateljstva.
Član 107
Ako se majka djeteta ili dijete koje je starije od 16 godina ili staralac djeteta kad je
njegova saglasnost potrebna ne saglase sa priznanjem očinstva, ili se ne izjasne o tome u roku
od 30 dana, po prijemu obavještenja o priznanju, lice koje je priznalo dijete za svoje može
podnijeti tužbu sudu radi utvrđivanja da je ono otac djeteta.
Tužba se može podnijeti u roku od tri godine po prijemu obavještenja o nesaglasnosti
majke, odnosno djeteta. Ako je u međuvremenu utvrđeno očinstvo drugog lica tužba se ne
može podnijeti po proteku roka za osporavanje očinstva tom licu.
Član 108
Izjava o priznavanju očinstva, kao i izjave majke i djeteta o saglasnosti sa priznanjem
očinstva ne mogu se opozvati.
Lice koje je dalo izjavu o priznavanju očinstva, odnosno izjavu o saglasnosti sa
priznavanjem očinstva, može tražiti poništenje izjave ako je ona data pod prinudom ili u
zabludi.
Tužba za poništaj izjave može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana kada je
prinuda prestala ili zabluda uočena.
Član 109
Tužbu za utvrđivanje očinstva djeteta rođenog van braka, pored lica koje sebe smatra
ocem djeteta, mogu podnijeti dijete i majka djeteta.
Dijete rođeno van braka može podnijeti tužbu za utvrđivanje očinstva do navršene 23
godine života. Ako je dijete maloljetno ili je poslovno nesposobno tužbu u njegovo ime može
podnijeti majka. Ako majka nije živa, ili je lišena poslovne sposobnosti, odnosno roditeljskog
prava, kao i kada je majka nepoznatog boravišta, tužbu može podnijeti staralac sa
odobrenjem organa starateljstva.
Tužbu za utvrđivanje očinstva majka može podnijeti u svoje ime dok vrši roditeljsko
pravo.
Član 110
Ako je majka označila određeno lice za oca svog djeteta a u roku od godinu dana od
rođenja djeteta ne pokrene postupak za utvrđivanje očinstva, organ starateljstva može po
službenoj dužnosti da pokrene taj postupak u ime djeteta. U tom slučaju djetetu se postavlja
poseban staralac za vođenje postupka.
Organ starateljstva neće po službenoj dužnosti pokrenuti postupak za utvrđivanje
očinstva, ako se majka iz opravdanih razloga protivi tome.
Član 111
Odredbe ovog zakona o utvrđivanju očinstva shodno se primjenjuju i pri utvrđivanju
materinstva, ukoliko iz prirode odnosa ne proizilazi nešto drugo.
Član 112
Nije dopušteno utvrđivanje očinstva djeteta koje je začeto vještačkom oplodnjom majke.
Član 113
Muž može osporavati očinstvo djeteta koje je rođeno u braku ili prije isteka 300 dana od
prestanka braka ako smatra da mu nije otac.
Lice iz stava 1 ovog člana tužbu za osporavanje očinstva podnosi u roku od šest mjeseci
od dana saznanja za činjenicu da on nije otac, ali najkasnije do navršene pete godine života
djeteta.
Član 114
Majka može osporavati da je otac njenog djeteta lice koje se po ovom zakonu smatra
njegovim ocem.
Tužba za osporavanje očinstva se podnosi u roku od šest mjeseci od rođenja djeteta.
Član 115
Dijete može osporavati da mu je otac lice koje se po ovom zakonu smatra njegovim
ocem.
Tužba za osporavanje očinstva se može podnijeti do navršene 23 godine života.
Član 116
Lice koje sebe smatra ocem djeteta rođenog van braka može osporiti očinstvo drugom
licu koje je to dijete priznalo za svoje, pod uslovom da istom tužbom traži da se utvrdi
njegovo očinstvo.
Tužba se može podnijeti i u roku od jedne godine od upisa osporavanog očinstva u
matičnu knjigu rođenih.
Član 117
Lice koje sebe smatra ocem djeteta rođenog u braku može sporiti očinstvo licu koje se
po ovom zakonu smatra ocem djeteta, samo ako je živjelo u zajednici sa majkom djeteta u
vrijeme začeća djeteta ili je zajednicu života sa njom zasnovalo prije rođenja djeteta, pod
uslovom da istom tužbom traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
Tužba radi osporavanja očinstva u slučaju iz stava 1 ovoga člana može se podnijeti u
roku od jedne godine od rođenja djeteta.
Član 118
Muž može osporavati očinstvo djeteta koje je rodila njegova žena u toku braka ili do
isteka 300 dana od prestanka braka, ako je dijete bez njegove saglasnosti začeto vještačkom
oplodnjom majke oplodnim ćelijama drugog muškarca.
Lice iz stava 1 ovog člana tužbu radi osporavanja očinstva može podnijeti u roku od šest
mjeseci od saznanja za činjenicu da je dijete začeto vještačkim putem oplodnim ćelijama
drugog muškarca, a najkasnije do navršene pete godine života djeteta.
Član 119
Poslije smrti djeteta nije dopušteno osporavanje očinstva.
Član 120
Odredbe ovog zakona o osporavanju očinstva shodno se primjenjuju i pri osporavanju
materinstva, ukoliko iz prirode tih odnosa ne proizilazi nešto drugo.
ČETVRTI DIO
USVOJENJE
Član 121
Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez
odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.
Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno.
Član 122
Dijete ima pravo da zna da je usvojeno.
Usvojioci su dužni da upoznaju dijete da je usvojeno najkasnije do njegove 7 godine
života, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako je usvojeno starije dijete i da o tome
obavijeste organ starateljstva.
1) Zajedničke odredbe
Član 123
Usvojenje se može zasnovati samo ako je to u najboljem interesu usvojenika.
Ne može se usvojiti srodnik po krvi u pravoj liniji, ni brat ili sestra.
Staratelj ne može usvojiti svog štićenika dok ga organ starateljstva ne razriješi dužnosti
staratelja.
Član 124
Ne može se usvojiti dijete prije proteka tri mjeseca od njegovog rođenja.
Ne može se usvojiti dijete maloljetnih roditelja. Izuzetno, ovo se dijete može usvojiti po
proteku jedne godine od njegovog rođenja, ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici
roditelja, odnosno drugih bližih srodnika.
Dijete čiji su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po proteku tri mjeseca od njegovog
napuštanja.
Član 125
Usvojenje između stranog državljanina kao usvojioca i domaćeg državljanina kao
usvojenika ne može se zasnovati.
Izuzetno, strani državljanin može usvojiti dijete ako se ne može naći usvojilac među
domaćim državljanima.
Za usvojenje iz stava 2 ovog člana potrebna je saglasnost ministarstva nadležnog za
poslove socijalnog staranja.
Saglasnost za usvojenje iz stava 3 ovog člana daje se na osnovu mišljenja stručne
komisije.
Stručnu komisiju iz stava 4 ovog člana obrazuje ministar nadležan za socijalno staranje.
Komisija ima 5 članova i čine je lica koja imaju profesionalno iskustvo u radu sa
maloljetnim licima.
Član 126
Usvojiti može samo lice koje je u starosnom dobu od 30 do 50 godina i da je starije od
usvojenika najmanje 18 godina.
Usvojioci koji zajednički usvajaju isto dijete, mogu usvojiti i ako samo jedan od njih
ispunjava uslove iz stava 1 ovog člana.
Ako postoje naročito opravdani razlozi, usvojilac može biti i lice starije od 50 godina, ali
starosna razlika između usvojilaca i usvojenika ne smije biti veća od 50 godina.
Ako usvojioci usvajaju i djecu koja su sestre i braća, ili sestre i braća po majci ili ocu,
usvojiti mogu i ako jedan od njih ispunjava uslove iz stava 1 ovog člana samo u odnosu na
jedno dijete.
Član 127
Usvojiti ne može lice koje:
1) je lišeno roditeljskog prava ili mu je roditeljsko pravo ograničeno;
2) je lišeno poslovne sposobnosti;
3) boluje od bolesti koja može štetno djelovati na usvojenika;
4) ne pruža dovoljno jemstva da će pravilno ostvarivati roditeljsko staranje.
Usvojiti ne može ni lice kod čijeg bračnog ili vanbračnog partnera postoji jedna od
okolnosti iz stava 1 ovog člana.
Član 128
Za usvojenje je potreban pristanak oba roditelja ili jedinog roditelja djeteta, ako ovim
zakonom nije drukčije određeno.
Pristanak roditelja mora biti izričit u odnosu na vrstu usvojenja.
Član 129
Za usvojenje nije potreban pristanak roditelja usvojenika:
1) koji je lišen roditeljskog prava;
2) koji ne živi sa djetetom, a tri mjeseca je u većoj mjeri zanemario staranje o djetetu;
3) koji je lišen poslovne sposobnosti;
4) kome je boravište nepoznato najmanje šest mjeseci, a u tom periodu se ne brine za
dijete.
Član 130
Za usvojenje djeteta pod starateljstvom potreban je pristanak staratelja, osim ako
pristanak daje maloljetni roditelj.
Ako je staratelj licu zaposlen u organu starateljstva, pristanak za usvojenje daje staratelj
za poseban slučaj.
2) Posebni uslovi za potpuno usvojenje
Član 131
Potpuno se može usvojiti dijete do navršene 10 godine života.
Član 132
Potpuno usvojiti dijete mogu bračni drugovi zajednički, kao i maćeha ili očuh djeteta
koje se usvaja.
Potpuno mogu usvojiti dijete i vanbračni partneri koji žive u vanbračnoj zajednici duže
vremena.
3) Posebni uslovi za nepotpuno usvojenje
Član 133
Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18 godine života.
Za usvojenje djeteta starijeg od 10 godina i sposobnog da shvati značenje usvojenja
potreban je njegov pristanak.
Član 134
Nepotpuno mogu usvojiti bračni drugovi zajednički, jedan bračni drug uz pristanak
drugog i maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja.
Lice koje nije u braku i vanbračni partneri koji žive u vanbračnoj zajednici kraće vrijeme
mogu nepotpuno usvojiti dijete ako za to postoje naročito opravdani razlozi.
III. POSTUPAK ZASNIVANJA USVOJENJA
Član 135
Usvojenje se zasniva odlukom organa starateljstva.
Član 136
Za vođenje postupka zasnivanja usvojenja nadležan je organ starateljstva mjesta
prebivališta, odnosno boravišta djeteta, ako se njegovo prebivalište ne može utvrditi.
Lice koje želi usvojiti dijete podnosi zahtjev organu starateljstva preko ministarstva
nadležnog za poslove socijalnog staranja. Bliže uslove o načinu podnošenja zahtjeva i
vođenju evidencije propisaće ministarstvo nadležno za poslove socijalnog staranja.
U postupku zasnivanja usvojenja isključena je javnost.
Član 137
Organ starateljstva, na osnovu priloženih, odnosno po službenoj dužnosti pribavljenih
dokaza, utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za zasnivanje usvojenja propisani ovim zakonom.
Organ starateljstva po službenoj dužnosti pribavlja mišljenje o podobnosti lica koje želi
da usvoji od organa starateljstva njegovog prebivališta, porodičnog savjetovališta, drugih
odgovarajućih ustanova, kao i obrazloženo mišljenje odgovarajućih stručnjaka (socijalni
radnik, psiholog, doktor, pedagog i dr.).
Član 138
U postupku zasnivanja usvojenja roditelj djeteta, bračni drug lica koje namjerava usvojiti
i dijete daju svoj pristanak za usvojenje pred organom starateljstva koji vodi postupak ili
organom starateljstva svog prebivališta, odnosno boravišta, ako se prebivalište ne može
utvrditi.
Ako je pristanak dat pred organom koji ne vodi postupak zasnivanja usvojenja, ovaj
organ će ovjereni zapisnik odmah dostaviti organu koji vodi postupak.
Dijete svoj pristanak na usvojenje daje bez prisustva roditelja i lica koje ga želi usvojiti.
Član 139
Roditelj svoj pristanak na usvojenje može dati i prije pokretanja postupka zasnivanja
usvojenja, ali tek kad dijete navrši tri mjeseca života.
Organ starateljstva će roditelja, prije nego on da pristanak na usvojenje, upoznati sa
pravnim posljedicama njegovog pristanka i usvojenja.
Pristanak se daje na zapisnik, a ovjereni prepis zapisnika uručuje se roditelju.
Roditelj može odustati od pristanka na usvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja
zapisnika iz stava 3 ovog člana.
Roditelj čiji pristanak na usvojenje djeteta nije potreban, kao i roditelj koji je pristao da
dijete usvoje njemu nepoznati usvojioci, nije stranka u postupku.
Član 140
U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upozoriće usvojioce na obavezu iz
člana 122 stav 2 ovog zakona.
U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upoznaće roditelje djeteta, usvojioce
i dijete starije od 10 godina sa pravnim posljedicama usvojenja.
Član 141
Prije donošenja rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva može odlučiti da
smjesti dijete u porodicu budućih usvojilaca na period od šest mjeseci bez naknade, osim kad
je usvojilac strani državljanin.
Za vrijeme trajanja smještaja iz stava 1 ovog člana dijete će biti pod posebnim nadzorom
organa starateljstva kako bi se utvrdilo da li je usvojenje u njegovom najboljem interesu.
Član 142
U dispozitivu rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva navodi: lično ime,
datum i mjesto rođenja i državljanstvo usvojenika, lično ime jednog roditelja, matični broj i
državljanstvo usvojilaca, vrstu usvojenja i novo lično ime usvojenika.
Protiv rješenja o zasnivanju usvojenja može se podnijeti žalba u roku od osam dana od
dana prijema rješenja.
Usvojenje je zasnovano kad rješenje o zasnivanju usvojenja postane pravosnažno.
Organ starateljstva dužan je pravosnažno rješenje o zasnivanju usvojenja odmah
dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.
Matičar će upisati u matičnu knjigu rođenih podatke iz stava 1 ovog člana.
Član 143
Organ starateljstva vodi evidenciju i čuva dokumentaciju o usvojenju djece.
Podaci o usvojenju su službena tajna.
Uvid u spise predmeta o usvojenju dopustiće se punoljetnom usvojeniku, usvojiocu i
roditelju djeteta koji je dao pristanak da dijete usvoji očuh ili maćeha.
Organ starateljstva će dopustiti uvid u spise predmeta maloljetnom usvojeniku ukoliko
utvrdi da je to u njegovom interesu.
Bliže uslove o načinu vođenja evidencije i čuvanju dokumentacije, odnosno spisa
predmeta, propisaće ministarstvo nadležno za poslove socijalnog staranja.
Član 144
Potpunim usvojenjem se između usvojilaca i njegovih srodnika s jedne strane, i
usvojenika i njegovih potomaka s druge strane zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak
krvnom srodstvu.
U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika.
Član 145
Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih
srodnika, osim ako dijete usvoji maćeha ili očuh.
Član 146
Usvojioci sporazumno određuju ime usvojeniku.
Usvojenik dobija zajedničko prezime usvojilaca. Ako usvojioci nemaju zajedničko
prezime, sporazumno će odrediti prezime usvojenika.
Ako se ne postigne sporazum iz st. 1 i 2 ovoga člana, o imenu i prezimenu usvojenika
odlučiće organ starateljstva.
Član 147
Osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva nije dozvoljeno nakon zasnivanja
potpunog usvojenja.
Član 148
Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojilaca s jedne strane i usvojenika i njegovih
potomaka s druge strane prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece,
osim ako zakonom nije drukčije određeno.
Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim
roditeljima i drugim srodnicima.
Član 149
Usvojioci mogu odrediti ime usvojeniku.
Usvojenik dobija prezime usvojilaca, osim ako usvojilac odluči da usvojenik zadrži
svoje prezime ili da svom prezimenu doda prezime usvojilaca.
Za promjenu imena i prezimena potreban je pristanak usvojenika starijeg od 10 godina.
Član 150
Nepotpuno usvojenje može raskinuti organ starateljstva po službenoj dužnosti ili na
predlog usvojilaca, ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika.
Član 151
O raskidu nepotpunog usvojenja organ starateljstva može odlučiti i na pojedinačan ili
zajednički zahtjev usvojilaca i punoljetnog usvojenika, ako utvrdi da za to postoje opravdani
razlozi.
Član 152
Ako maloljetni usvojenik nema krvne srodnike koji su po zakonu dužni da ga izdržavaju
ili oni nijesu u stanju da ga izdržavaju, organ starateljstva može rješenjem o raskidu usvojenja
obavezati usvojioce da izdržavaju usvojenika.
Ako usvojilac nije sposoban za rad i nema dovoljno sredstava za život, organ
starateljstva može rješenjem o raskidu usvojenja obavezati punoljetnog usvojenika da
izdržava usvojioca, uzimajući u obzir i razloge koji su doveli do raskida usvojenja.
Rješenjem iz st. 1 i 2 ovog člana izdržavanje se može odrediti najduže do godinu dana.
Član 153
Usvojenje prestaje kada rješenje o raskidu usvojenja postane pravosnažno.
U slučaju raskida usvojenja usvojenik može zadržati prezime usvojilaca.
Rješenje o raskidu usvojenja organ starateljstva dužan je u roku od osam dana od dana
pravosnažnosti dostaviti nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.
VII. PRESTANAK USVOJENJA
Član 154
Usvojenje prestaje poništenjem.
Usvojenje je ništavo ako prilikom zasnivanja nijesu bili ispunjeni uslovi za njegovu
punovažnost predviđeni ovim zakonom.
Ništavo je i usvojenje prilikom čijeg zasnivanja je saglasnost data pod prinudom ili u
zabludi.
Član 155
Pravo na tužbu za poništenje usvojenja imaju usvojenici, usvojenik, roditelji, odnosno
staralac usvojenika i druga lica koja imaju pravni interes da usvojenje bude poništeno, kao i
državni tužilac.
Lice koje je izjavu o saglasnosti za usvojenje dalo pod prinudom ili u zabludi može
podnijeti tužbu za poništenje usvojenja u roku od godinu dana od dana kada je prinuda
prestala, odnosno zabluda uočena.
Član 156
Odluku o poništenju usvojenja sud dostavlja organu starateljstva pred kojim je
zasnovano usvojenje.
Organ starateljstva će na osnovu odluke iz stava 1 ovog člana donijeti rješenje o
poništenju rješenja o novom upisu rođenja usvojenika.
Na osnovu rješenja iz stava 2 ovog člana osnažuje se prvi upis rođenja usvojenika.
PETI DIO
PORODIČNI SMJEŠTAJ - HRANITEQSTVO
Član 157
Dijete bez roditeljskog staranja i dijete čiji je razvoj ometen prilikama u sopstvenoj
porodici može biti smješteno u drugu porodicu radi čuvanja, njege i vaspitanja, na način i pod
uslovima predviđenim ovim zakonom.
U drugu porodicu može biti smješteno i vaspitno zapušteno dijete, kao i dijete sa
smetnjama u fizičkom i psihičkom razvoju.
Član 158
O smještaju u drugu porodicu odlučuje organ starateljstva, ako je to u najboljem interesu
djeteta.
Član 159
Dijete se može smjestiti u porodicu koja pristaje da ga primi i koja pruža dovoljno
garancije da će ga njegovati, čuvati i vaspitavati.
Porodica u koju se smješta dijete mora da ima obezbijeđene stambene i materijalne
uslove.
Ako se dijete smješta u porodicu u kojoj postoje oba bračna druga, za smještaj je
potrebna njihova saglasnost.
Član 160
Pri zbrinjavanju djeteta u drugu porodicu organ starateljstva dužan je da posebnu pažnju
posveti nacionalnom, vjerskom i kulturnom porijeklu djeteta, uzrastu, zdravlju i društvenom
statusu djeteta, kao i udaljenosti od mjesta njegovog prethodnog prebivališta, odnosno
prebivališta njegovih roditelja i školske ustanove koju pohađa.
Član 161
Dijete ometeno u fizičkom i psihičkom razvoju ili vaspitno zapušteno dijete može se
smjestiti u drugu porodicu samo ako je utvrđeno da su članovi te porodice, po svojim ličnim
svojstvima, sposobni za čuvanje, njegu i vaspitanje takvog djeteta.
Član 162
Bračni drugovi kod kojih se dijete zbrinjava na porodični smještaj, odnosno lice kod
koga se dijete zbrinjava na porodični smještaj (u daljem tekstu: hranitelj) može biti svaka
punoljetna i poslovno sposobna osoba koja je, s obzirom na osobine ličnosti i skladnost
odnosa u porodici, u mogućnosti da djetetu obezbijedi uravnotežen razvoj i pomoć da se vrati
u sopstvenu porodicu.
Organ starateljstva dužan je da hranitelju obezbijedi odgovarajuću pripremu za podizanje
i vas
